Ekart Tol

Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Ići dole

Ekart Tol

Počalji od Jovana taj Sub Okt 19, 2013 1:09 am



Odlomci iz '' Tišina govori'' Ekart Tol

Ekvivalent spoljašnjoj buci jeste unutarnja buka mišljenja. Ekvivalent spoljašnjoj tišini jeste unutarnja tišina. Kad god je oko vas tišina - slušajte je. To znači – primijetite je. Obratite pažnju na nju. Slušanje tišine budi dimenziju spokoja unutar vas, jer samo kroz tišinu vi možete postati svjesni tišine. Uvidite da u trenutku primjećivanja tišine oko vas, vi ne razmišljate. Svjesni ste, a ne razmišljate. Kada postanete svjesni tišine, odmah nastupa stanje unutarnje spokojne budnosti. Postajete prisutni. Iskoračili ste iz hiljada godina kolektivne ljudske uslovljenosti.

Pogledajte drvo, cvijet, travku. Dopustite da ih obuhvati vaša svjesnost. Kako su oni smireni, kako ukorijenjeni u Biću. Dozvolite da vas priroda poduči spokoju. Kada gledate u drvo i opažate njegov spokoj, i sami postajete spokojni. Povezani ste sa njim na jednom veoma dubokom nivou. Osjećate jedinstvo sa svime što opažate u smirenosti i kroz smirenost. Osjećanje jedinstva sa svim stvarima jeste istinska ljubav.

Spoljna tišina pomaže, ali nije neophodna za pronalaženje unutarnje tišine. Čak i kada je oko vas bučno, možete biti svjesni tišine koja se nalazi ispod te buke, tog prostora u kojem buka nastaje. To je taj unutarnji prostor čiste prisutnosti, same svijesti.

Možete postati svjesni prisutnosti kao podležuće osnove sveg vašeg čulnog opažanja i sveg vašeg mišljenja. Kada postanete svjesni prisutnosti obuzeće vas unutarnja tišina. Svaki iritantni zvuk može biti koristan kao da je tišina. Kako? Popuštanjem vaše unutarnje ograde prema tom zvuku, dopuštanjem da on postane to što jeste - to prihvatanje vas također vodi u carstvo onog unutarnjeg mira koji jeste tišina.

Uvijek kada istinski prihvatite trenutak kao ono što on jeste - bez obzira na formu u kojoj se pojavljuje - zadobili ste tišinu, nalazite se u miru. Obratite pažnju na prazninu - prazninu između dvije misli, kratki tihi prostor između dve riječi u razgovoru, između nota klavira ili flaute, na prazninu između udaha i izdaha.
Kada obratite pažnju na te praznine, prisustvo „nečega“ postaje - samo prisustvo. Tada se u vama rađa bezoblična dimenzija čiste svjesnosti i zamjenjuje poistovjećivanje sa oblikom. Istinska inteligencija djela u tišini. Tišina je izvorište kreativnosti i rješenja problema.

Da li je tišina samo odsustvo zvukova i sadržaja? Ne, to je inteligencija sama – jedna dublja svijest iz koje je rođen svaki oblik. A kako bi to moglo biti nešto različito od onoga što ste vi? Oblik za koji mislite da ste vi proizišao je iz te svijesti i na njoj i dalje počiva. Ona je suština svih galaksija kao i vlati trave, sveg cvijeća, drveća, ptica i svih ostalih oblika. Tišina je jedina stvar na svijetu koja nema oblik. Ali, ona zacijelo nije stvar, i nije od ovog svijeta.

Kada posmatrate drvo ili drugog čovjeka iz te tišine - ko je posmatrač? Nešto dublje od osobe. To svijest posmatra svoju kreaciju. U Bibliji je rečeno da Bog stvori zemlju i vidje da je to dobro. To je ono što i vi vidite kada posmatrate iz tišine bez razmišljanja.

Treba li nam više znanja? Da li će ovaj svijet spasti više informacija, brži kompjuteri, više naučnih ili razumskih analiza? Nije li mudrost ono što je ljudima najpotrebnije u ovom svijetu? Ali šta je mudrost i gdje je tražiti? Mudrost dolazi iz sposobnosti da se bude miran. Da se samo gleda i samo sluša. Ništa drugo nije potrebno. Smirenošću, gledanjem i slušanjem budi se duhovna inteligencija unutar vas. Dopustite da taj spokoj upravlja vašim riječima i postupcima. Stanje čovječanstva: izgubljeni u mišljenju. Većina ljudi provede čitav život zarobljeni u granicama sopstvenih misli. Oni nikada ne izađu iz uzanog, umom stvorenog, personaliziranog osjećaja sopstva koje je uslovljeno prošlošću.

Iza mislećeg uma

Pronalaženje te dimenzije oslobađa vas i svijet od patnje koju nanosite sebi i drugima kada je umom stvoreno „malo ja“ sve za šta znate i što upravlja vašim životom. Ljubav, radost, kreativna ekspanzija i trajan unutarnji mir ne mogu doći u vaš život drugačije nego kroz tu neuslovljenu dimenziju svijesti. Ako uspijete da doživite, makar povremeno, misli koje prolaze kroz vašu glavu prosto kao misli, ako uspijete da posmatrate svoje mentalno-emocionalne obrasce reakcija kao od vas odvojene događaje, onda se ta dimenzija u vama već pojavila - kao prisustvo u kojem se sve misli i osjećanja događaju, kao bezvremeni unutarnji prostor u kojem se odvija sadržaj vašeg života.

Struja mišljenja ima ogromnu inerciju, koja nas lako može uvući u sebe. Svaka misao veoma drži do svoje važnosti. Svaka želi da u potpunosti privuče vašu pažnju. Evo vam jedan novi duhovni zadatak: ne uzimajte svoje misli preozbiljno. Kako je lako za ljude da postanu zatvorenici u sopstvenom pojmovnom zatvoru. Ljudski um, u svojoj žudnji za znanjem, razumijevanjem i kontrolisanjem, brka svoja mišljenja i stanovišta sa istinom. On govori: evo kako jeste. Treba da budete veći od mišljenja da biste shvatili da kako god da interpretirate „svoj život“ ili živote i ponašanje drugih osoba, bilo kako da procjenjujete bilo koju situaciju, to nije ništa drugo do stanovište, jedna od mnogih mogućih perspektiva. Stvarnost je jedna jedinstvena cjelina u kojoj je sve isprepleteno, u kojoj ništa ne postoji za sebe i po sebi. Mišljenje dijeli stvarnost - ono je sjecka na pojmovne mrvice i parčiće.
Misleći um je korisna i moćna alatka, ali je i veoma ograničavajući kada u potpunosti preuzme život, kada ne shvatite da je on samo mali aspekt svjesnosti koja ste vi. Mudrost nije proizvod mišljenja. Duboka spoznaja koja je mudrost izvire iz jednostavnog akta poklanjanja nekome ili nečemu potpune pažnje. Pažnja je primarna inteligencija, sama svijest. Ona rastvara barijere koje je stvorilo pojmovno mišljenje i sa njome dolazi spoznaja da ništa ne postoji po sebi i za sebe. Ona združuje posmatrača i posmatrano u jedinstveno polje prisustva. Ona je vidar podvojenosti. Uvijek kada ste uronjeni u prisilan tok razmišljanja, vi izbjegavate ono što jeste. Vi tada ne želite da budete tu gdje jeste.

Ovdje, sada. Dogme - religiozne, političke, naučne - izviru iz pogrešnog ubjeđenja da mišljenje može sažeti stvarnost ili istinu. Dogme su kolektivni pojmovni zatvori. A čudna pojava je to da ljudi vole svoje zatvorske ćelije zato što im pružaju osjećaj sigurnosti i lažnog „ja znam“. Ništa nije nanijelo više patnje čovječanstvu od dogmi. Tačno je da se svaka dogma prije ili kasnije potroši zato što stvarnost na kraju ipak otkrije njenu lažnost; međutim, ako osnovna obmana ne bude prepoznata, jednu dogmu samo zamjenjuje druga.

Šta je ta osnovna obmana? Poistovjećivanje sa mišljenjem. Duhovno buđenje je buđenje iz sna razmišljanja. Carstvo prisutnosti je znatno veće od onog što se mišljenjem da obuhvatiti. Kada više ne budete vjerovali u sve što pomislite, iskoračićete iz mišljenja i jasno vidjeti da mislilac nije ono što vi jeste. Um egzistira u stanju „nedovoljnosti“ i uvijek je željan nečega. Kada se poistovjetite sa umom, veoma brzo vam bude dosadno i postanete nemirni.

Dosada znači da je um gladan stimulansa, hrane za misli, a ta njegova glad ne može biti zasićena. Kada osjećate dosadu, pokušavate da utolite glad uma tako što čitate časopise, telefonirate, gledate televiziju, surfate po internetu, idete u kupovinu ili - što nije neuobičajeno - pretvarate taj mentalni osjećaj nedostatka i potrebu uma za više, u tjelesnu potrebu koju brzo zadovoljavate uzimanjem više hrane. Ili - možete odlučiti da vam i dalje bude dosadno i posmatrati kako izgleda kada vam je dosadno i kada ste nemirni.
Kako postajete svjesni tih osjećaja, iznenada će se oko njih stvoriti prostor spokojstva.

U početku će to biti mali prostor, ali će taj osjećaj unutarnjeg prostora rasti, a osjećanje dosade će nestati u njegovoj snazi i značenju. Dakle, čak vas i dosada može podučiti tome ko ste, a ko niste. Tada ćete otkriti da „smorena“ osoba nije ono što ste vi. Dosada je prosto uslovljena energetskim kretanjima u vama. Vi niste ni ljutita, ni tužna, ni prestrašena osoba. Dosada, bijes, tuga ili strah nisu vaši, nisu lični. To su sve stanja ljudskog uma. Ona dođu i prođu. Ništa što dođe i prođe nije ono što ste vi. „Dosadno mi je.“ Ko je taj koji to misli? „Ja sam ljut, tužan, uplašen.“ Ko to misli? Vi ste taj koji misli, a ne to stanje.

Sve vrste predrasuda impliciraju da ste se poistovjetili sa mislećim umom. To znači da više ne vidite druga ljudska bića, već samo sopstvene predstave o tim ljudskim bićima. Svođenje životnosti ljudskog bića na predstavu jeste već samo po sebi jedan oblik nasilja. Razmišljanje koje nije utemeljeno u svjesnosti postaje samodovoljno i disfunkcionalno. Pamet odvojena od mudrosti je ekstremno opasna i destruktivna. To je trenutno stanje najvećeg dijela čovječanstva. Podsticanje misli putem nauke i tehnologije, iako one suštinski nisu ni dobre ni loše, također postaje destruktivno zato što veoma često način razmišljanja iz kojih one proizilaze nije utemeljen u svjesnosti. Sljedeći korak u evoluciji čoveka jeste da prevaziđe mišljenje. To je sada hitan zadatak.

To ne znači da treba prestati sa razmišljanjem, već da se više ne bude u potpunosti poistovijećen sa njim, da nas misli ne posjeduju. Osjetite energiju svog unutarnjeg tijela. Mentalna buka će odmah utihnuti i nestati. Osjetite je u svojim rukama, stopalima, stomaku, grudima. Osjetite taj život koji vi jeste, život koji pokreće vaše tijelo. Tijelo tako postaje ulaz u jedno dublje osjećanje živosti koje se nalazi ispod kolebljivih emocija i ispod razmišljanja. Životnost možete osjetiti svojim cjelokupnim bićem, ne samo glavom. U tom prisustvu u kojem nemate potrebu da razmišljate svaka vaša ćelija je živa. Pa ipak, u tom stanju, ako vam je razmišljanje potrebno zarad neke praktične svrhe - ono je tu. Um i dalje funkcionira, i to funkcionira još bolje kada ga koristi i putem njega se izražava veća inteligencija od njega - a to ste vi.

Možda previđate te kratke periode u kojima ste „svijest bez razmišljanja“, možda se oni već prirodno i spontano pojavljuju u vašem životu. Vi možete biti zauzeti nekom manuelnom aktivnošću, hodati po prostoriji ili čekati u redu, i biti tako potpuno prisutni da je vaša uobičajena mentalna buka mišljenja utišana i zamijenjena svjesnim prisustvom. Ili – možete uhvatiti sebe da gledate u nebo ili slušate nekoga bez ikakvog mentalnog komentarisanja. Vaše opažanje je tada kristalno jasno, nezamagljeno mišljenjem. Za um ništa od svega ovoga nije važno zato što on ima „mnogo važnije“ stvari da o njima razmišlja. Također, on to i ne pamti, i zato vi možda previđate da se to već događa. U stvari, to je najvažnija stvar koja vam se može dogoditi. To je početak promjene od mišljenja ka svjesnom prisustvu.

Budite neusiljeni sa stanjem „neznanja“. Ono vas vodi iza uma zato što se um uvijek trudi da zaključuje i tumači. On se plaši neznanja. Dakle, kada uspijevate da se pomirite sa neznanjem, već ste otišli iza uma. Iz tog stanja zatim proističe dublje saznanje, koje nije pojmovno. Umjetničke tvorevine, sportovi, ples, podučavanje, savjetovanje - ovladavanje bilo kojim poljem koje zahtijeva trud podrazumijeva da u njega više nije uključen misleći um, ili je barem od drugorazrednog značaja. Moć i inteligencija veća od vas, pa ipak isto što i vi, u suštini preuzima stvar. Više ne postoji proces donošenja odluka - prave akcije se spontano poduzimaju - a „vi“ niste ti koji ih čine.

Ovladavanje životom je upravo suprotno od kontrole nad njim. Vi ste tada usaglašeni sa višom svjesnošću. Ona djela, govori, radi posao. Trenutak opasnosti može donijeti privrijemeni prekid u struji razmišljanja i pružiti ukus toga šta znači biti prisutan, budan, svjestan.

Istina je daleko sveobuhvatnija nego što um to ikada može pojmiti. Niti jedna misao ne može da sažme Istinu. A što je najbolje, može da ukaže na nju. Na primjer, može se reći: „Sve su stvari u suštini jedno“. To je putokaz, a ne objašnjenje. Razumijevanje tih riječi znači duboko unutar sebe osjećati istinu na koju ukazuju.

Um neprestano traži ne samo hranu za misli već i hranu za svoj identitet, za svoj osjećaj sopstva. To je način na koji ego dolazi do postojanja i na koji neprekidno ponovo stvara samog sebe. Kada mislite ili govorite o sebi, kada kažete „ja“, ono na šta se to obično odnosi jeste „ja i moja životna priča“. To je „ja“ koje vam se dopada ili ne dopada, koje se plaši i želi, „ja“ koje nikada nije zadovoljno. To je umom stvoreno osjećanje onoga ko ste vi, koje je uslovljeno prošlošću i koje žudi za ispunjenjem u budućnosti.
avatar
Jovana
Najgori član
Najgori član

Broj poruka 91

Datum upisa 06.10.2013

Nazad na vrh Ići dole

Re: Ekart Tol

Počalji od pesma taj Sub Okt 19, 2013 9:28 pm

''Ljudska dostignuća su impresivna i nesporna. Stvorili smo izvanredna muzička, književna, slikarska, arhitektonska i vajarska dela. Odskora, nauka i tehnologija su dovele do radikalnih promena u načinu na koji živimo i omogućili nam da radimo i stvaramo dela koja bi se smatralačudima pre dve stotine godina. Bez sumnje, ljudski mozak je visoko inteligentan. Pa ipak je njegova inteligencija umrljana ludilom. Nauka i tehnologija su pojačale destruktivni udar koji disfunkcionalnost ljudskog uma ima na planetu, na druge oblike života, i na same ljude. Stoga je istorija dvadesetog veka mesto gde se ta disfunkcionalnost, to kolektivno ludilo, može najjasnije uočiti. Ono što zabrinjava je činjenica da se ta disfunkcionalnost zapravo pojačava i ubrzava. Prvi svetski rat izbio je 1914. godine. Destruktivni i surovi ratovi, motivisani strahom, pohlepomi željom za moći,česta su pojava u istorijičovečanstva, kao i ropstvo, mučenja, rasprostranjeno nasilje, naneto iz religijskih i ideoloških razloga. Ljudi su više patili od ljudske ruke nego od prirodnih katastrofa. Do početka 1914. godine visoko inteligentni ljudski mozak ne samo da je izmislio motor s unutrašnjim sagorevanjem nego je izumeo i bombe, mitraljeze, podmornice, bacače plamena i otrovne gasove. Pamet u službi ludila! U rovovima širom Francuske i Belgije milioni ljudi su izgubili život kako bi se dokopali nekoliko kilometara blata. Po završetku rata,1918. godine, preživeli su s užasom i nevericom gledali na pustoš koju su ostavili za sobom:deset miliona ljudi je poginulo, a još ih je više osakaćeno ili unakaženo. Nikad do tad ljudska ludost nije bila toliko destruktivna u svom naletu, tako jasno vidljiva. Niko nije ni slutio da je to bio samo početak.

Do kraja prošlog veka, broj ljudi koji su umrli nasilnom smrću od ruke drugih ljudi premašio je brojku od sto miliona. Ljudi su umirali ne samo u ratovima koji su vođeni između nacija nego i umasovnim istrebljenjima i genocidima, kao što je ubistvo dvadeset miliona „klasnih neprijatelja, špijuna i izdajica“ u Sovjetskom Savezu pod Staljinom ili neizrecivi užasi holokausta u nacističkoj Nemačkoj. Umirali su i u bezbrojnim manjim unutrašnjim konfliktima, kao što je to bio španski Građanski rat ili režim Crvenih Kmera u Kambodži, kada je četvrtina stanovništva te zemlje ubijena.

Potrebno je samo da pogledamo dnevne izveštaje na televiziji kako bismo videli da ludilo ne jenjava, da se nastavilo i u XXI veku. Drugi aspekt kolektivne disfunkcionalnosti ljudskog mozga je nasilje bez presedana koje ljudi izvršavaju nad drugim oblicima života i nad samom planetom: uništavanje šuma i drugih biljaka koje su izvor kiseonika, kao i životinjskog sveta, loše ophođenje prema domaćim životinjama, zagađivanje reka, okeana i vazduha. Vođeni pohlepom, nesvesni svoje povezanosti s celinom, ljudi nastavljaju s ponašanjem koje, ako ostane nekontrolisano, može jedino dovesti do njihovog ličnog uništenja.

Kolektivne manifestacije ludila, koje su osnovna odlika ljudskog stanja, sačinjavaju veći deo ljudske istorije. U velikoj meri to je istorija ludila. Ukoliko bi istorija čovečanstva bila klinički slučaj pojedinačnog ljudskog bića, dijagnoza bi bila: hronično-paranoične obmane, patološka sklonost ka ubistvu i činovima surovog nasilja i okrutnost prema onima koje smatra svojim„neprijateljima“ - njegova lična nesvesnost projektovana na spoljašnji svet. Krajnja neuračunljivost s povremenim kratkim intervalima trezvenosti. Strah, pohlepa, želja za moći su psihološke motivacione sile koje ne samo da stoje iza ratova i nasilja između nacija, plemena, religija i ideologija nego su i uzrok neprestanih konflikata u ličnim odnosima. Oni prouzrokuju poremećaj u vašem opažanju drugih ljudi i sebe. Kroz njih pogrešno tumačite svaku situaciju, što rezultira pogrešnim djelovanjem, koje je iskreirano tako da vas oslobodi straha i zadovolji vašu potrebu da posedujete više. To je bure bez dna, koje se nikad ne može ispuniti.

Međutim, važno je uvideti da strah, pohlepa i želja za moći nisu ona disfunkcionalnost o kojoj je ovde reč, nego proizvodi te disfunkcionalnosti, disfunkcionalnosti koja predstavlja duboko usađenu kolektivnu obmanu koja leži u umovima svih ljudskih bića. Brojna duhovna učenja govore nam da se oslobodimo straha i želje. Ali te su duhovne prakse često neuspešne. Nisu doprle do korena disfunkcionalnosti. Strah, pohlepa i želja za moći nisu krajnji uzroci. Sam pokušaj da se postane dobro ili bolje ljudsko biće zvuči kao hvale vredna i visokoumna stvar, pa ipak, to je poduhvat u kom ne možete uspeti ukoliko ne dođe do promene u svesti. Razlog tome je to što je svijest još uvijek deo te iste disfunkcionalnosti, profinjenijeg i ređeg oblika samoprecenjivanja, želje da se ima više i jačanja nečijeg zamišljenog identiteta, nečije predstave o sebi. Vi nećete postati bolji tako što ćete se truditi da budete bolji, nego tako što ćete pronaći dobrotu koja se već nalazi unutar vas, i tako što ćete dozvoliti toj dobroti da ispliva na površinu. Ali ona može isplivati samo ako se nešto fundamentalno promeni u vašem stanju svesti.''

Istorija komunizma, koja je u osnovi bila inspirisana plemenitim idejama, jasno pokazuje šta se desi kada ljudi pokušaju da promene spoljašnju stvarnost - stvore novu zemlju, ali bez ikakve prethodne promene u njihovoj unutrašnjoj stvarnosti, njihovom stanju svijesti. Prave planove, a da pri tom ne uzimaju u obzir urođenu predispoziciju za disfunkcionalnost koju svako biće nosi unutar sebe: ego.

Najstarije religije i duhovne tradicije dele zajedničko shvatanje da je naše „normalno“ stanje uma pomućeno fundamentalnim defektom. Međutim, iz ovog shvatanja o prirodi ljudskog stanja, koje se može nazvati lošom vešću, rađa se drugo shvatanje: dobra vest o mogućnosti radikalne transformacije ljudske svijesti. U učenjima hinduizma (a i budizma), ova transformacija nazvana je prosvetljenje. U učenjima Isusa, to je spasenje, a u budizmu kraj patnje. Oslobođenje i buđenje su još neki od termina koji se koriste da bi se objasnila ova transformacija. Najveća dostignuća čovečanstva nisu njegova umetnička dela, nauka ili tehnologija, nego spoznaja o njegovoj disfunkcionalnosti, njegovom ludilu. U dalekoj prošlosti, nekoliko pojedinaca je došlo do te spoznaje. Čovjek po imenu Guatama Sidarta, koji je živeo pre 2.600 godina u Indiji, verovatno je bio među prvima koji su došli do te spoznaje. Kasnije mu je dodeljena titula Bude. Buddha znači„probuđeni“. Negde u isto vreme, još jedan od rano probuđenih učitelja čovečanstva pojavio se u Kini. Zvao se Lao Ce. Ostavio je zapis o svom učenju u vidu jedne od najduhovnijih knjiga ikad napisanih: Knjiga o Putu i Vrlini (Tao Te Ching).

Spoznaja o sopstvenom ludilu jasno predstavlja uzdizanje zdravog razuma, početak ozdravljenja i transcedentnosti. Nova dimenzija svijesti počela je da se rađa na planeti, prvo vidljivo cvetanje. Ti retki pojedinci počeli su da se obraćaju svojim savremenicima. Govorili su o grehu, patnji, obmanama. Rekli su:

„Pogledajte kako živite. Vidite šta činite, patnju koju prouzrokujete.“ Potom su ukazali na mogućnost buđenja iz kolektivne more „normalnog“ ljudskog postojanja. Oni su ukazali na put. Svet još nije bio spreman za njih, a opet, oni su bili osnovni i neophodni deo ljudskog buđenja. Kako to uvijek biva, najčešće su nailazili na nerazumijevanje kod svojih savremenika, kao i kod sledećih generacija. Njihova učenja, iako jednostavna i snažna, izopačena su i pogrešno tumačena, u pojedinim slučajevima čak i u beleškama njihovih sledbenika. Tokom narednih vekova dodate su mnoge stvari koje nisu bile ni u kakvoj vezi sa originalnim učenjima, i koje su bile odraz osnovnog nerazumevanja. Pojedini učitelji su bili ismevani, izvrgnuti ruglu ili ubijeni, dok su drugi bili obožavani kao bogovi. Učenja koja su pokazivala put koji je vodio izvan disfunkcionalnosti ljudskog uma, put izvan ljudskog ludila, izopačena su, te su i sama postala deo tog ludila.

I tako su religije u velikoj meri postale sila koja razdvaja, a ne sila koja spaja. Umesto da doprinesu okončanju nasilja i mržnje putem spoznaje o fundamentalnoj jedinstvenosti života, one su donele još više nasilja i mržnje, više podela među ljudima, kako onih različitih religija, tako i onih unutar iste religije.

Razvile su se u ideologije, sisteme verovanja s kojima su se ljudi mogli identifikovati i na taj način uveličati lažni doživljaj o sopstvenom „ja“. Pomoću njih oni mogu da svoj život identifikuju kao „ispravan“, a tuđe kao „pogrešne“, te da na taj način definišu svoj identitet kroz svoje neprijatelje, „druge“, „nevemike“ ili „vernike pogrešne vere“, za čije ubistvo često nađu opravdanje. Čovjek je napravio „Boga“ po svom liku. Vječni, Beskonačni, Neimenovani sveden je na mentalnog idola u koga je trebalo da verujete i obožavate ga kao ,,svog boga“ ili „našeg boga.''

Pa ipak... ipak... uprkos svim suludim delima koja su počinjena u ime religije, Istina na koju one ukazuju i dalje sija u njihovom središtu. I dalje sija, bez obzira na to koliko slabo, kroz slojeve i slojeve izopačenosti i pogrešnih tumačenja. Međutim, mala je verovatnoća da ćete uspeti da je opazite ukoliko sami već niste okusili nagoveštaje te Istine unutar sebe. Tokom istorije, uvijek supostojali retki pojedinci koji su iskusili promenu u svijesti i na taj način otkrili šta je ono na šta sve religije ukazuju. Kako bi opisali tu nepojmljivu Istinu, koristili su pojmovni okvir svojih sopstvenih religija.''

odlomak  ''Nova Zemlja''







''

_________________
Svoj sam guru
avatar
pesma
Sekretarica
Sekretarica

Broj poruka 3460

Datum upisa 26.05.2013

Nazad na vrh Ići dole

Re: Ekart Tol

Počalji od Jovana taj Uto Okt 22, 2013 7:39 pm

Negativnost je potpuno neprirodna. Ona je duševni zagađivač, i postoji duboka spona između trovanja i razaranja prirode i silne negativnosti koja se nakupila u kolektivnoj ljudskoj psihi. Nijedan drugi oblik života na ovoj planeti ne zna za negativnost, samo ljudi, bas kao što ni jedan drudi oblik života ne skrnavi i ne truje zemlju koja ga hrani. Da li ste ikada videli nesretan cvet ili hrast pod stresom? Jeste li ikada naišli na potištenog delfina, žabu koja ima problema sa samopoštovanjem, mačku koja ne može da se opusti ili pticu koja nosi u sebi mržnju i prezir? Jedine životinje koje mogu povremeno da dožive nešto slično negativnosti ili pokažu znake neurotičnog ponašanja su one koje žive u bliskom kontaktu sa ljudima pa se na taj način povezuju sa ljudskim umom i njegovim ludilom.

Kao zamena za odbacivanje negativne reakcije možete učiniti da ona nestane tako što ćete zamisliti sebe kako postajete prozirni za spoljašnji uzrok reakcije. Preporučujem da u početku vežbate sa sitnim trivijalnim stvarima. Recimo da sedite mirno u svojoj kući. Najednom, začuje se prodoran zvuk alarma na automobilu sa druge strane ulice. Razdraženost se pojavljuje. Kakva je svrha te razdrazenosti? Baš nikakva. Zašto ste je stvorili? Niste vi. Um je to učinio. Zbilo se sasvim automatski, sasvim nesvesno. Zašto ju je um stvorio? Zato što se on drži nesvesnog ubeđenja da će njegov otpor, koji vi doživljavate kao negativnost ili nesreću u nekom obliku, na neki način uništiti nepoželjno stanje. To je zabluda. Otpor koji on stvara, razdraženost ili bes u ovom slučaju, daleko više uznemiruje od prvobitnog uzroka koji on pokušava da uništi.
Neko vam, recimo, uputi nešto što je neuljudno ili smišljeno da vas povredi. Umesto da se upustite u nesvesnu reakciju i negativnost kao što su napad, odbrana ili povlačenje, vi puštate da to prođe pravo kroz vas. Nemojte pružati nikakav otpor. Kao da više nema nikoga ko će biti povređen. To se naziva praštanje. Na taj način vi postajete nepovredivi. Vi i dalje možete reći toj osobi da je njeno ponašanje neprihvatljivo ako je to vaš izbor. Ali ta osoba više nema moć da kontroliše vaše unutrašnje stanje. Tada vi imate moć nad samim sobom, a ne neko drugi, i vama ne upravlja vaš um. Bilo da je alarm na automobilu, neuljudna osoba, poplava, zemljotres ili gubitak čitavog vašeg imetka, mehanizam odbrane je isti.

avatar
Jovana
Najgori član
Najgori član

Broj poruka 91

Datum upisa 06.10.2013

Nazad na vrh Ići dole

Re: Ekart Tol

Počalji od Sponsored content


Sponsored content


Nazad na vrh Ići dole

Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Nazad na vrh


 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu