Pablo Neruda

Pablo Neruda





1904-1973

~ pravo ime Neftali Ricardo Reyes Basoalto se rodio 20. jula 1904. u gradu Parral u Cileu. Njegov otac je bio zeleznicar a njegova majka, koja je umrla kratko posle njegovog rodjenja, je bila uciteljica. Nekoliko godina kasnije njegov otac, koji se tada preselio u grad Temuco, se nanovo ozenio Dona Trinidad Candia Malverde.

~ Od trineaste godine je vec poceo saradjivati u listu 'La Manana' usred toga i u 'Entusiasmo y Perseverancia' -- njegova prva publikacija -- i prva pjesma.

~ 1920. je postao saradnik knjizevnog lista 'Selva Austral' pod nadimkom 'Pablo Neruda', koje je usvojio na uspomenu od Cehoslovackog poeticara 'Jan Neruda' (1834-1891). Neke pjesme koje je Neruda tada napisao su izdane u njegovoj prvoj knjizi 'Crepusculario' (1923). Sledece godine je izdana 'Veinte poemas de amor y una cancion desperada' jedna od njegovih najpoznatijih i najvise prevednih knjiga. Pored njegovih pisanja pjesama Neruda je studirao Francuski i pedagogiju na fakultetu u Santiagu.

~ Španski gradjanski rat i ubistvo Garcije Lorce, koji mu je bio najbolji drug, ga je toliko pogodilo da je ucestovao u republickom pokretu. Prvo u Španiji a posle u Francuskoj, gdje je pocela njegova kolekcija pjesama 'España en el corazón' (1937.)

~ U istoj godini se vratio kuci. Njegova poezija je okarakterizirana politickim i socijalnim uticajima. Knjiga 'España en el corazón' je prouzrokovala veliki utisak u narodu, pogotovo zato što je štampana za vreme gradjanskog rata.

~ 1939. Neruda postaje konzul u Španskoj emigraciji u Parizu. A kratko vrijeme posle toga konzul Meksika. U Meksiku je nanovo napisao 'Canto general de Chile'. Promijenio je originalne pjesme u epskoj pjesmi o citavom juznoamerickom kontinentu i njegovom narodu, prirodi i istoriskoj sudbini. Ova knjiga, nazvana 'Canto general' je izdana iste godine. Knjiga od prilike ima 250 pjesama. Brzo posle publikacije knjiga je prevedena na mnoge jezike. Skoro sve njegove pjesme su napravljene u teškoj situaciji kada je Neruda zivio u inostranstvu.

~ 1943. godine Neruda se ponovo vratio u Cile.

~ 1945. godine je bio izabran da bude senator republike. I tako je isto stupio u komunisticku partiju Cilea. U vreme protesta protiv predsednika Gonzales Videla je dve godine morao da zivi u podzemlju sve dok nije uspio da pobjegne 1949. godine. Ziveo je u razlicitim Evropskim zemljama.

~ 1952. godine Neruda se vratio kuci

~ 1954. izdana je knjiga 'Las Uvas y el Viento'




OVE NOĆI


Ove noci mogu napisati najtuznije stihove.
Napisati na primer: "Noc je puna zvezda,
trepere modre zvezde u daljini".
Nocni vetar kruzi nebom i peva.
Ove noci mogu napisati najtuznije stihove.
Volio sam je, a katkad je i ona mene volela.
U nocima, kao ova, drzao sam je u svom narucju.
Ljubio sam je, koliko puta, pod beskrajnim nebom.
Volela me je, a katkada sam i ja nju voleo.
Kako da ne ljubim njene velike nepomicne oci.
Ove noci mogu napisati najtuznije stihove.
Pomisao da je nema. Osjecaj da sam je izgubio.
Slusati beskrajnu noc, bez nje jos beskrajniju.
I stih pada na dusu kao rosa na livadu.
Nije vazno sto je moja ljubav nije mogla zadrzati.
Noc je zvezdovita i ona nije uz mene.
I to je sve.U daljini netko peva. U daljini.
Moja je dusa nespokojna sto ju je izgubila.
Kao da je zeli pribliziti moj je pogled trazi.
Moje srce je trazi, a ona nije uz mene.
Ista noc odeva belinom ista stabla.
Mi sami, oni od nekada, nismo vise isti.
Vise je ne volim, zaista, a mozda je ipak volim.
Tako je kratka ljubav, a tako dug zaborav.
Jer sam je u nocima, kao ova, drzao u svom narucju,
moja je dusa nespokojna sto ju je izgubila.
Iako je ovo poslednja bol koju mi ona zadaje,
i ovi stihovi poslednji koje za nju pisem.





LJUBAVI

Ljubavi, od zrna do zrna, od planete do planete,
mreza vetra sa svojim senovitim mestima,
rat sa svojim cokulama krvavim,
ili dan i noc klasa.
Kuda prodjosmo, otoci, mostovi ili zastave,
violine prolazne jeseni izbodene,
radost je ponavljala usne kaleza,
bol nas je zaustavljala svojom lekcijom placa.
U svim republikama razvijao je vetar
svoju neporocnu zastavu, svoju ledenu kosu
i zatim se vratio cvet svome cvetanju.
Ali jesen u nama nikada nije ovapnela.
U nasoj domovini stalnoj nicala je i rasla
ljubav sa svim zakonima rose.



SVIĐAŠ MI SE KAD ĆUTIŠ


Sviđaš mi se kad ćutiš jer si kao odsutna,
i čuješ me izdaleka, i glas moj ne dodiruje te.
Čini mi se kao da su ti letele oči
i čini se da ti je poljubac jedan zatvorio usta.

Kako su stvari sve ispunjene dušom mojom
izranjaš iz stvari, ispunjena dušom mojom.
Leptirice sna, duši mojoj si slična,
i slična si reči melanholija.

Sviđaš mi se kada ćutiš i kad si kao udaljena.
I kada kao da se žališ, leptiriću u gukanju.
I čuješ me izdaleka, i glas moj ne dostiže te:
Pusti me da ćutim s mučanjem tvojim.

Pusti me da ti govorim takođe s tvojom ćutnjom
jasnom kao sveća jedna, prostom kao jedan prsten.
kao noć si, ćutljiva, zvezdana.
Ćutnja tvoja je zvezdana, tako daleka i jednostavna.

Sviđaš mi se kad ćutiš jer si kao odsutna.
Udaljena i bolna kao da si umrla.
Jedna reč tada, osmeh dovoljan je jedan.
I veseo sam, veseo što nije tačno.

KAD UMREM

Kad umrem želim tvoje ruke na svojim očima:
želim svjetlo i žito tvojih ljubljenih ruku,
da me još jednom dirne njihova svježina,
da osjetim nježnost što izmijeni moji sudbinu.

Hoću da živiš dok te uspavan čekam,
hoću da tvoje uši i dalje slušaju vjetar,
da udišeš miris mora koje smo zajedno voljeli
i da nastaviš hodati pijeskom kojim smo hodali.

Hoću da ono što volim nastavi živjeti,
a tebe sam ljubio i pjevao iznad svega,
zato cvjetaj i dalje rascvjetana,

da bi dosegla sve što ti moja ljubav naređuje
da bi sjena moja prošetala tvojim vlasima,
da bismo tako upoznali i razlog mome pjevanju.



NISTA MI NISI DALA


Ništa mi dala nisi i zbog tebe ruže
Mog života gube listove beznađa,
Jer vidiš iste stvari koje gledam,
Zemlju, i nebo što se nad nama rađa,

Jer mreža tvojih nerava i vena
Sto održava tebe i lepotu tvoju
Sigurno zadrhti od poljupca čistog,
Sunčevog što pada i na usnu moju.

Ženo, ništa mi dala nisi, pa ipak
Kroz tvoje biće osećam zemaljske stvari;
Radostan sam što mogu da gledam zemlju
Gde srce tvoje odmara i tuku mu damari.

Zalud mi moja osećanja brane
- cvetovi nežni što se vetru smeše-
Jer naslućujem pticu u letu
što čežnju tvoju plavetnilom posu.

Pa ipak, ništa mi nisi dala,
Tvoja mladost ne cveta za mene,
S osmeha tvog bakarnog vodopada
Neće se napojiti moja žedna stada.

Nafora koju ne okusiše tvoje usne,
Poklonik ljubljenog koji će te zvati
Izaći ću na put s ljubavlju mojom u ruci
Kao sa čašom meda za onog koga ćeš zavoleti.

Već vidiš, noć zvezdana, pesma i pehar
Iz kojeg ispijaš vodu koju pijem,
Živim u tvom životu i ti u mome živiš,
Ništa mi nisi dala a, ipak, sve ti dugujem....


TIJELO ŽENE

Tijelo žene, bijeli brežuljci, bedra bijela,
ti si spodobna svijetu u svom činu nuđenja,
Moje tijelo divljeg ratara u tebi kopaž
i izbacuje sina iz dubine zemlje.

Bijah osamljen kao tunel. Od mene bježahu ptice
i noć je u mene nadirala svojom moćnom najezdom.
Da bih se nadživio, kovao sam te kao oružje,
Kao strijelu u svom luku, kao kamen u praćki.

Ali dolazi trenutak osvete i ja te ljubim.
Tijelo od kože, od mahovine, od mlijeka čvrsta i lakoma.
Ah, pehari grudi! Ah oči odsutnosti!
Ah, ruže prepona! Ah, glas tvoj spor i tužan

Tijelo žene moje, ostat će u tvojoj ljupkosti.
Žeđi moja, pomamo moja beskrajna, moj pute neodlučni!
Tamna korita u kojima žeđ vječita traje,
i umor traje, i patnja beskonačna.

KUCA



Kuca ujutro s nejasnom istinom
ponjava i perja i pocetak dana
bez smera, lutajuca kao uboga lada,
izmedu horizonata, reda i snova.
Stvari kao da zele ostaviti tragove,
privrzenost bez cilja, hladna nasledja,
papiri skrivaju zguzvane vokale
i htelo bi vino u boci slediti svoje juce.
Gospodarice, prolazis drscuci kao pcela,
dirajuci podrucja izgubljena u seni,
osvajajuci svetlo svojom belom snagom.
I tada se ponovo podize svetlost:
stvari se pokoravaju vetru zivota
i red uspostavlja svoj hljeb i svoju golubicu.


SRCE MOJE

Srce moje, kraljice nacave i celera
leopardu mali i konca i luka
rado gledam gdje blista tvoje malo carstvo,
oruzje od voska, od vina i ulja,
od cesnjaka i zemlje otvorene tvojim rukama,
od modre tvari upaljene u tvojim rukama,
i seoba i seljenja od snova do salate,
reptila savijenog poput gumena creva.
Ti podizes miris svojom kosilicom,
ti sto rukujes sapunima u peni,
ti koja se uspinjes mojim ludim stubistem,
ti koja se sluzis znakom mog rukopisa
i nalazis u pesku moje biljeznice
izgubljena slova sto traze tvoja usta..


NOĆU



Nocu, ljubljena, vezi svoje srce za moje
I neka zajedno u snu razbiju tmine
Kao dvostruki bubanj, boreci se u sumi
Protiv gustoga zida okupanog lisca.
Prolazu nocni, crna zeravo sna
Sto hvatas niti zemaljskoga grozdja
Tacnoscu nekog neredovita voza
Sto sene i kamenje hladno za sobom vuce neprestano.
Zato me ljubavi, vezi za cisti pokret,
Za postojanost sto kuca u tvojim grudima
Krilima nekog labuda ispod vode,
Da bi na zvezdana pitanja ovog neba
Nas san odgovorio jednim jedinim kljucem
I samo jednim vratima koje zatvori tama.


DIVNO JE LJUBAVI ZNATI



Divno je, ljubavi, znati da si ovde u noci,
nevidljiva u svom snu i ozbiljno osamljena
dok rasplicem svoje brige
kao mreze zapletene.
Odsutno, tvoje srce plovi snovima,
ali telo ti dise tako napusteno,
trazeci me uzalud, dopunjujuci moj san
kao biljka sto se udvostrucuje u seni.
Uspravna, bit ces druga sto ce ziveti sutra,
ali od onih granica izgubljenih noci,
od ovog biti i ne biti u kojem se nalazimo
nesto ostaje i vodi nas svetlu zivota
kao da je pecat sene obiljezio
vatrom svoja tajnovita stvorenja.




NE BUDI DALEKO OD MENE


Ne budi daleko od mene ni jedan dan,
jer, ne znam kako bih rekao, dan je dug
i cekat cu te na nekoj stanici
kad negdje daleko usnu valovi.
Nemoj otici ni samo jedan cas, jer tada,
u tom casuu, spoje se kapi nesanice
i mozda ce sav dim sto trazi svoju kucu
doci da ubije i moje izgubljeno srce.
Jao, neka se ne razbije tvoj lik na pesku,
jao, neka ne lete tvoje vjede u odsutnosti:
ljubljena ne idi od mene ni za trenutak,
jer u tom otici ces tako daleko
da cu obici zemlju ispitujuci
hoces li se vratiti ili me ostaviti da umrem....

100 soneta o ljubavi

Matildi Urrutia

Gospo moja ljubljena, mnogo patnje
osjetih pišuci za te ove pjesme koje nazvah
sonetima, mnogo sam trpio,ali
radost poklona veca je nego livada.
Znao sam dobro i u pocetku
da su po vlastitom izboru i radi otmjenosti
pjesnici svih vremena
odabirali rime što su zvonile poput srebra,
kristala ili kanonada. Ja, s mnogo poniznosti,
sagradih ove sonete od drveta, dadoh im zvuk
te opore i ciste tvari i takvi treba da stignu
do tvog sluha. Ti i ja, hodajuci šumom
i pješcanom obalom, pored izgubljenih jezera,
pepeljastim prostranstvima, skupili smo komade
cista drveta, grede izložene ljuljanju
vode i nevremena. Od takva najnežnijeg iverja
sazdao sam sjekirom, nožem, perorezom
ovu drvenariju ljubavi i podigao male kuce
od cetrnaest dasaka, da bi u njima živjele
tvoje oci koje obožavam i pjevam. Tako utvrdivši
svoje razloge ljubavi predajem ti ovaj centurion:
sonete od drveta što su se uzdigli samo zato
jer si im ti darovala život.


1.


Matildo, ime od biljke, kamena ili vina,
od svega što se rada iz zemlje i traje,
rijeci u cijem rastu svice,
u cijem ljetu planu svjetlo limunova.


U tome imenu plove brodovi od drveta
okruženi rojem vatre morske modrine,
i ova slova su voda neke rijeke
što utjece u moje zakreceno srce.


O ime otkriveno ispod puzavice
kao da su vrata nepaznata tunela
što se s mirisom sveta spaja!


O, osvoji me svojim vrelim ustima,
istraži me, ako želiš, svojim nocnim ocima,
ali me pusti da plovim i spavam u tvome imenu.


2.


Ljubavi, koliko puteva do jednog poljupca,
kakva lutajuca samoca do tebe!
Usamljeni vlakovi kotrljaju se s kišom.
U Taltalu još nije svanulo proljece.


Ali ti i ja, ljubavi, mi smo sjedinjeni,
sjedinjeni od odjece do korijenja,
sjedinjeni od jeseni, vode i bokova,
sve dok ti i ja ne budemo zajedno.


Misliti da je stajalo toliko kamenja
koje nosi rijeka, ušce vode Boroa,
misliti da smo se, odijeljeni vlakovima i narodima,


ti i ja jednostavno morali voljeti,
izmiješani sa svima, s muškarcima i ženama,
sa zemljom koja sadi i gaji karanfile.


3.


Opora ljubavi, ljubicice okrunjena trnjem,
šipražije izmedu mnogo strasti nakostrešeno,
koplje bolova i krunico gnjeva,
kojim si putem i kako pošla u moju dušu?


Zašto si sunovratila svoj bolni plamen,
odjednom, izmedu hladnog lišca mog puta?
Tko ti oznaci korake koji te nose k meni?
Koji cvijet, kamen i dim pokazaše moje boravište?


Sigurno je da je drhtala stravicna noc
i zora ispunila sve vrceve svojim vinom
i sunce ucvrstilo svoju prisutnost nebesku,


dok me okrutna ljubav opsjedala neprestano
sve dok, sijekuci svojim sabljama i trnjem,
u mome srcu ne otvori užareni put.


4.


Sjetit ceš se onog hirovitog klanca
gdje su se uspinjali dršcuci mirisi,
s vremena na vrijeme ptica odjevena
u vodu i tromost: a to je odjeca zime.


Sjetit ceš se darova zemlje:
neobuzdana mirisa i zlatne gline,
trave šipražja, mahnita korjenja,
zacarana trnja poput maceva.


Sjetit ceš serukoveti koju si donijela,
rukoveti sjene i vode s tišinom,
rukoveti kao što je kamen s pjenom.


I tada bijaše kao nikada i kao uvijek:
podimo tamo gdje nas ceka ništa
i nadimo sve što nas tamo ocekuje.


5.


Da te takne noc, ni zrak, ni zora,
samo zemlja, nevinost grozdova,
jabuke što rastu i slušaju cistu vodu,
blato i smole tvog mirisnog kraja.

Od Quinchamalja gde se rodiše tvoje oci
do tvojih nogu stvorenih za me na Granici
ti si tamna glina koju poznajem:
u bokovima ti diram ponovo svu pšenicu.

Možda nisi znala, Araukanko,
i kad ti zaboravih poljupce, prije no što sam te volio,
srce se moje sjecalo tvojih usana,

i bijah poput ranjenika na cestama
sve dok nisam shvatio da sam našao,
ljubavi, svoje podrucije cjelova i vulkana.


6.


U šumama, izgubljen, otkinuh tamnu granu
i usnama, žedan, podigoh njen šapat:
možda to bijaše glas kiše koja je plakala,
zvono razbijeno i srce presjeceno.

Nešto iz daljine što mi se cinilo
tegobno skriveno, pokriveno zemljom,
krik prigušen beskrajnim jesenima,
odškrinutom i vlažnom tminom lišca.

Ali tamo, prenuvši se od snova šume,
grana ljeskova zapjeva pod mojim ustima
i njen se bludeci miris verao po mom mjerilu,

kao da me odjodnom potražilo korjenje
koje napustih, zemlja izgubljena s mojim djetinjstvom,
i zaustavih se ranjen skitnickim mirisom.


7.


“Poci ceš samnom“ - rekoh - i nitko nije znao
gdje i kako drhti moja bolna duša
i ne bijaše za me karanfila i barkarola,
ništa, jedino rana ljubavlju otvorena.

Ponovih: podi sa mnom, kao da vec umirem
i nitko ne vidje mjesec na usni što mi krvari,
nitko ne vidje tu krv što se penjala tišini.
O ljubavi, zaboravimo sada zvijezdu s trnjem!

Ali kad sam cuo tvoj glas kako ponavlja
„Poci ceš sa mnom“ - kao da si oslobodila
i bol i ljubav i bjesnilo zarobljena vina

što se iz svog potopljena podruma uspinjalo,
i ponovo na svojim ustima osetih okus plamena,
krvi i karanfila, kamena i paljevine.


8.


Kad tvoje oci ne budu imale boju mjeseca,
dana s glinom, s radom ili s vatrom,
kad ne bi zatocenu cuvala okretnost uzduha,
kad ne bi, kao što jesi, bila tjedan jantara,

kad ne bi, kao što jesi, bila žuti trenutak
u kome se jesen penje povijušama,
da nisi još i hljeb koji mirisni mjesec
mijesi noseci svoje brašno nebom,

o ljubljena, ne bih te volio!
U tvome zagrljaju grlim ono što postoji,
i pjesak, i vrijeme, i stablo kiše,

i sve živi zato da bih ja živio:
ne odlazeci daleko mogu da vidim sve:
u tvome životu vidim sve ono što je šivo.


9.


U udaru vala protiv nepokorna kamena
svetlo se raspada i uspostavlja svoju ružu
i krug mora sužava se i postaje grozd,
jedna jedina kap modre soli što pada.

O blistava magnolijo oslobodena u pjeni,
magneticna putnice cija smrt cvjeta
i vjecno se vraca da bude i ne bude ništa:
razbijena sol, zaslepljeni pokret morski.

Sjedninjeni ti i ja, ljubavi moja, šutimo,
dok more uništava svoje vecne kipove
i obara svoje tornjeve bijesa i bjeline,

jer u tkanju tih tkanina nevidljivih
od vode razbješnele i neprestana pijeska
branimo jedinu i progonjenu nježnost.


10.


Nježna je ljepotica kao da su glazba i drvo,
ahat, tkanine i žito, breskve prozracne,
podigli svoj prolazni kip.
Prema valu upravlja suprotnu svježinu.

More kupa glatka stopala utisnuta
u oblik tek ucinjen u pesku
i sada je njegov ženstveni oganj ruže
tek mjehur na koji sunce i more nasrcu.

Jao, neka te ništa ne takne do soli studeni!
Neka ni ljubav ne sruši netaknuto proljece.
O ljiepa, odsjaju nerazorive pjene,
neka tvoji bokovi polože u vodu
novu mjeru labuda ili žuta lopoca
i neka plovi tvoj kip po vjecnome kristalu.

11.

Gladan sam tvojih usta, glasa i tvoje kose
i ulicama hodam ne hraneci se, tih,
kruh mi ne daje snage i zbunjuje me zora,
tražim tekuci zvuk tvojih koraka u danu.

Izgladnjeo sam za tvojim smijehom što klizi,
za tvojim rukama boje bijesne žitnice,
gladan sam blijedog kamena tvojih noktiju,
želim ti jesti kožu od netaknuta badema.

Želim jesti munju izgorjelu u tvojoj ljepoti,
nos koji vlada na tvome oholom licu,
želim jesti nestalnu sjenu tvojih trepavica

i gladan idem i vracam se njušeci sumrak
tražeci te, tražeci tvoje toplo srce
kao neka puma u samoci Quitratue.



12.

Popuna ženo, putnena jabuko, topli mjesece,
gusti mirisu alga, blato i svjetlo smrvljeno,
kakvim se tamni sjaj otvara izmedu tvojih stupova?
Kakva drevna noc dira covjeka svojim culima?

jao, ljubiti je putovanje s vodom i zvijezdama,
sa zrakom utopljenim i grubim olujama brašna:
ljubiti je borba bljeskova
i dvaju tijela jednim medom poražena.

Od cjelova prelazim tvoj mali beskraj,
tvoje rubove, tvoje ruke i tvoja sicušna sela,
i oganj genitalni preobražen u slast

juri osjetljivim putevima krvi
sve dok se ne sruši kao karanfil nocni,
sve dok ne bude i ne bude jedino munja u sjeni.



13.

Svijetlo koje se s tvojim nogu penje do kose,
nabreklost koja obavija tvoj nježni oblik,
nije od morskog sedefa, ni od hladna srebra:
ti si od kruha, od kruha koji je ljubila vatra.

Brašno je podiglo s tobom svoju žitnicu
i izraslo unaprijedeno sretnim godinama,
kada je žito udvostrucilo tvoje grudi
ljubav je moja bila ugljen što zrije u zemlji.

O, hljeb je tvoje celo, tvoje su noge hljeb, i tvoja usta,
hljeb koji jedem, roden sa svjetlom svakog jutra,
ljubljena, topla zastavo pekarnica,

vatra ti dade poduku krvi,
od brašna si naucila da budeš sveta,
od hljeba si primila govor i miris.



14.
Nedostaje mi vremena da slavim tvoje vlasi.
Moram ih brojati i hvaliti jednu pi jednu:
drugi ljubavnici žele živjeti s nekim ocima,
ja celim biti samo tvoj vlasuljar.

U Italiji su te nazivali Meduzom
zbog uvojaka i sjaja tvoje kose.
Zovem te: cupava moja i razbarušena:
i srce moje poznaje sva vrata tvoje kose.

Kada zalutaš u svojoj vlastitoj kosi
ne zaboravi me, sjeti se da te ljubim,
ne dopusti da odem izgubljen bez tvojih vlasi

u svijet mracan na svim svojim putevima
što samo sjenu poznaje i boli prolazne,
dko se sunce ne popne na toranj tvoje kose.



15.

Vec odavno te zemlja poznaje:
jedra si kao hljeb ili drvo,
tijelo si i grozd sigurne tvari,
teška si kao akacija, socivo zlacano.

Ne postojiš samo zato što si oci lete
i obasjavaju stvari kao otvoren prozor,
vec i zato što su te od gline umjesili i ispekli
u Chillanu, zacudenoj peci od opeka.

Bica se rasipaju kao zrak ili voda i studen
i neuhvatljiva su, brišu se u dodiru s vremenom,
kao da su prije smrti bila usitnjena.

Ti ceš pasti sa mnom kao kamen u raku
i tako za našu ljubav što ne bje potrošena
zemlja ce i dalje živjeti zajedno sa nama.



16

Ljubim komad zemlje koji si ti,
jer u poljanama planetarnim
nema druge zvijezde. Ti ponavljaš
umnocavanje svemira.

Tvoje beskrajne oci svjetlo su koje imam
sjaja rasutih zvijezda,
koža tvoja drhti kao što drhte putevi
kojima meteor putuje u kiši.

Od mjeseca bijahu za me tvoji bokovi,
od sunca tvoja usta duboka, i njihova slast,
od toliko goruceg svjetla kao med u sjeni

tvoje srce spaljeno dugim crvenim zrakama,
i tako prelazim vatru tvog oblika ljubec te,
malu i planetsku, golubicu i geografiju.


17.

Ne volim te kao da si ruža od soli, topaz
ili strijela karanfila koji pronose oganj:
volim te ko što se vole neke mracne stvari,
potajno, izmedu sjene i duše.

Volim te kao biljku koja ne cvjeta i nosi
u sebi, skriveno, svjetlo onih cvjetova,
i hvala tvojoj ljubavi u tjelu mi taman živi
gusti miris koji se uzdigao iz zemlje.

Volim te ne znajuci kako, ni kada, ni odakle,
volim te izravno bez problema i gordosti:
tako te volim jer ne znam voljeti drukcije,

nego na taj nacin na koji nisam i nisi,
blizu, da ti je ruka na mojim grudima moja
blizu da ti se oci sklapaju s mojim snom.


18.

Planinama ideš kao što stiže lahor
ili bujica što izvire iz snijega
i tvoja uzdrhtala kosa potvrduje
visoke šare sunca u šikarju.

Sve svijetlo Kavkaza pada na tvoje tjelo
kao na neku malu i beskrajnu amforu
u kojoj voda mijenja odjecu i pjesmu
na svaki prozracan pokrer rijeke.

U brdima stari put ratnika,
a dolje pomamna blista kao sablja
voda izmedu zidina pomamnih ruku,

sve dok ti ne primiš iz šuma iznenada
strucak ili munju nekog modrog cvijeta
i neobicnu strijelu nekog divljeg mirisa.

19.

Dok te golema pjena Crnog otoka,
modra sol i sunce u valovima kupaju,
promatram kako leti osa
zaokupljena medom svoga svemira.

Stiže i dolazi smirujuci svoj let ravan i zlatokos
kao da skliznu s neke nevidljive žice
otmjenost plesa, žed njenog pojasa,
i ubojstva zlocudnog žalca.

Od petroleja i narandze je njena duga,
i poout aviona istražuje u travi,
sa šumom klasja leti i nestaje,

dok ti izlaziš iz mora, naga,
i vracaš se svijetu puna sunca i soli,
statua blistava i sablja od pjeska.

20.

Ružna moja, ti si kesten rascešljani,
lijepa moja, divna si poput vjetra,
ružna moja, od tvojih se usta mogu stvoriti dvoja,
lijepa moja, cjelovi su ti svjeci kao lubenice.

Ružna moja, gdje su se skrivale tvoje grudi?
Majušne su kao dvije mjerice žita.
Volio bih na njedrima vidjeti dva mjeseca,
goleme tornjeve tvoje suverenosti.

Ružna moja, more nema tvoje nokte u svom šatoru,
ljijepa moja, cvijet po cvijet, zvijezdu po zvijezdu,
val po val, ljubavi, brojao sam tvoje tijelo:

ružna moja, ljubim te zbog tvog struka od zlata,
lijepa moja, ljubim te zbog jedne bore na celu,
ljubavi, ljubim te jer si svijetla i jer si tamna.

21.

O neka sva ljubav u meni slavi svoja usta,
da ne patim više ni casa bez proljeca,
prepustio sam bolu jedino svoje ruke,
sada mi, ljubljena, ostavi svoje poljupce.

Pokri svjetlo otvorenog mjeseca svojim mirisom,
sva vrata zatvori svojom kosom,
a ja, ne zaboravi, kada se uplakan probudim
zato je što sam u snovima tek izgubljeno dijete

što traci izmedu lišca noci tvoje ruke,
dodir pšenice koji mi prenosiš,
uzdrhtali ushit od snage i od sjene.

O, ljubljena i ništa više no sjena
u koju me pratiš u svojim snovima
i govoriš mi vrijeme svjetlosti.

22.

Koliko puta, ljubavi, ljubljah te odsutnu, bez uspomena,
ne prepoznavši tvoj pogled, ne gledajuci te, kentaurko,
u suprotnim krajevima, u podnevu što gori:
bila si jedino miris žitarica koje volim.

Možda sam te vidio, zamislio da prolaziš podižuci pehar
u Angolu, na svjetolosti lipanjskog mjeseca,
ili si ti bila struk one gitare koju dirnuh
u tmini i koja odjeknu kao neizmjerno more.

Volio sam te i ne znajuci, tražio sam tvoje sjecanje,
ulazio u puste kuce s lampom da bih ukrao tvoju sliku.
Ali, znao sam vec kakva jesi. Odjednom,

dok si išla sa mnom dirnuh te i život mi se zaustavi:
pred mojim si ocima bila, vladala si i vladaš.
Kao lomaca u šumama vatra je tvoje kraljevstvo.


23.

Vatra je bila svijetlo, a kruh kivan mjesec,
jesmin udvostruci svoju zvjezdanu tajnu,
i strašne ljubavi meke i ciste ruke
dadoše mir mojim ocima i sunce mojim culima.

O ljubavi, kako odjednom. iz odrpina
sagradila si zgradu slatke postojanosti,
porazila si nokte zlocudne i zavidne
i sad smo pred licem svijeta kao jedini život.

Tako je bilo i jeste, tako ce biti sve dotle
dok, divlja i slatka ljubavi, Matildo voljena,
vrijeme ne najavi za nas konacnu ružu dana.

Bez tebe, bez mene i svijetla necemo postojati:
tada, sa one strane zemlje i sjene
nastavit ce živjeti svjetlo naše ljubavi.


24.

Ljubavi, ljubavi, oblaci na tornju neba
popeše se kao pobjednicke pralje,
i sve je gorjelo u modrini, sve bijaše zvijezda:
more, ladja i dan prognaše se zajedno.

Dodi da vidiš trešnje vode zvjezdane
i okrugao kljuc hitrog svemira,
dodi da dirneš vatru casovite modrine,
prije nego što se potroše njene latice.

Ovdje je samo svijetlo, mnoštvo, grozdovi,
prostor otvoren vrlinama vjetra
sve dok ne otkrije poslednje tajne pjene.

I izmedu tolikih nebeskih modrina, potopljenih,
gube se naše oci jedva predskazujuci sile
zraka, kljuceve podmorske.


25.

Prije no što sam te ljubio ništa ne bijaše moje:
teturao sam ulicama i stvarima:
ništa ne bijaše važno, a sve bez imena:
svijet je bio od zraka koji je cekao.

Upoznao sam salone pepeljaste,
tunele nastanjene mjesecinom,
hangare okrutne koji su se opraštali,
pitanja što su ustrajala u pijesku.

Sve bijaše prazno, mrtvo i nijemo,
palo, napušteno i propalo,
sve bijaše neotudivo strano,

sve bijaše tude i nicije,
dok tvoja ljepota i tvoje siromaštvo
ne ispuniše jesen darovima.


26.

Ni boja strašnih prudova Iquique,
ni ušce Rio Dulce de Guatemala
nisu izmijenili tvoj profil osvojen u žitu,
tvoj stil velikog grožda i tvoja usta gitare.

O srce, o moja iz sve ove tišine,
od vrhova gdje su vladale penjacice
do opustjelih ravnica platine,
u svakoj cistoj domovini ponovila te zemlja.

Ali ni plaha ruka mineralnih planina,
ni tibetanski snijeg, ni kamen Poljske,
ništa nije promijenilo tvoj oblik žitnog putnika,

kao da kreda ili pšenica, gitare ili grozdovi
Chillana brane u tebi svoje podrucje
proglasivši zakone šumskog mjeseca.


27.

Gola si tako jednostavna ko jedna od tvojih ruku,
glatka, zemaljska, malena, obla i prozracna,
imaš crte mjeseca, puteve jabuke,
gola si tako tanka kao golo žito.

Gola si tako modra kao noc na Kubi,
na kosi imaš zvijezde i biljke povijuše,
gola si tako žuta i neizmjerna
kao ljeto u nekoj zlatnoj crkvi.

Gola si malena ko jedan od tvojih nokata,
obla, tanka, ružicna sve dok se ne rodi dan
i dok se ne povuceš u podzemlje svijeta

kao u dugacak tunel odjece i djela:
tvoja se svjetlost gasi, odjeva se i ostaje bez lišca
i ponovo se pretvara u jednu golu ruku.


28.

Ljubavi, od zrna do zrna, od planete do planete,
mreža vjetra sa svojim sjenovitim mjestima,
rat sa svojim cokulama krvavim,
ili dan i noc klasa.

Kuda prodosmo, otoci, mostovi ili zastave,
violine prolazne jeseni izbodene,
radost je ponavljala usne kaleža,
bol nas je zaustavljala svojom lekcijom placa.

U svim republikama razvijao se vjetar
svoju neporocnu zastavu, svoju ledenu kosu
i zatim se vratio cvijet svome svjetanju.

Ali jesen u nama nikada nije ovapnjela.
U našoj domovini stalnoj nicala je i rasla
ljubav sa svim zakonima rose.


29.

Stizes iz siromastva koliba juga,
krajeva tvrdih sa potresom i studeni
Sto su nam, kad i bogovi silazili u smrt,
dali u svojoj glini lekciju zivota.

Ti si konjic od gline crne i poljubac
tamnog blata, ljubavi, mak od gline,
golubica sumraka sto je ljetela neprestano.
skrabica sa suzama naseg jednog djetinjstva.

Djevojko, sacuvala si svoje srce siromaha,
tabane siromaha navikle na kamenje,
usta sto nisu uvek imala hljeb i uzitak.

Ti si s Juga siromasnog, odakle i moja dusa:
na njegovom nebu i dalje majka ti pere rublje
zajedno s mojom majkom. Zato te odabrah, drusice.


30.

Od arhipelaga imaš vlakna tise,
meso stvoreno vjekovima vremena,
vene koje poznavahu more drveta,
zelenu krv palu s neba na sjecanje.

Nitko nece podici izgubljeno mi srce
izmedu tolliko korijenja, u gorkoj svježini
sunca umnožena surovim bijesom vode,
amo živi moja sjena koja ne putuje sa mnom.

Zato si ti i sišla s Juga poput otoka,
nastanjen i okrunjen perjem i drvima
ja osetih miris lutajucih gajeva,

nadoh taman med koji upoznah u šumi,
i dirnuh na tvojim bokovima sjenovite latice
što su se rodile sa mnom i sazdale moju dušu.

31.


Sa lovorom Juga i mažuranom Lote
krunim te, mala vladarice mojih kostiju
i ne može ti nedostajati ova kruna
koju je stvarila zemlja sa balzamom i lišcem.

Ti si, ko taj što te voli, iz zelenih pokrajina:
odande donijesmo glinu koja nam tece u krvi,
lutamo gradom izgubljeni kao i mnogi drugi
uplašeni silno da ce zatvoriti tržnicu.

Ljubljena, tvoja je sjena od miomirisa šljive,
tvoje oci skriše na Jugu svoje korjenje,
srce je tvoje kao golubica škrabice,

tijelo ti je glatko kao kamen u vodi,
tvoji su poljupci grozdovi s rosom
i uza te živim zajedno sa zemljom.


32.

Kuca ujutru sa nejasnom istinom
ponjava i perja i pocetak je dana
bez smjera, lutajuca kao uboga lada,
zmedu horizonta, reda i snova.

Stvari kao da žele ostaviti tragove,
privrženost bez cilja, hladna naslijeda
papiri skrivaju zgužvane vokale
htejlo bi vino u boci slijediti svoje juce.

Gospodarice, prolaziš dišuci ko pcela,
dirajuci podrucija izgubljena u sjeni,
osvajajuci svjetlo svojom bijelom snagom.

I tada se ponovo podiže svjetlost:
stvari se pokoravaju vjetru života
i red uspostavlja svoj hljeb i svoju golubicu.


Podne

33.

Ljubavi, sada idemo kuci
gdje se ladolež uspinje stepenicama:
prije nego što stigneš vec je u tvojoj sobi
golo ljeto s nogama kozje krvi.

Naši skitnicki poljupci obidiše svijet:
Armeniju, gustu kaplju iskopana meda,
Cejlon, golubicu zelenui Yang Tse koji odvaja
drevnim strpljenjem dane od noci.

I sad se, ljubljena, vracamo morem koje šumi
ko dvije slijepe ptice nekom zidu,
gnjijezdu dalekog proljeca,

jer ljubav ne može ljeteti ne zaustavljajuci se:
zidu i morskom kamenju odlaze naši životi,
i našem kraljevstvu vratiše se poljupci.

34.

Ti si kci mora i sesticina mažuranu,
od ciste je vode tijelo tvoje, plivacice,
kuharice, krv ti je kao živa zemlja
i tvoje su navike zemaljske i cvjetne.

K vodi ti idu oci i podižu valove,zemlji
tvoje ruke i skace sjemenje,
tvoji duboki posjedi, u vodi i zemlji
u tebi se sjedinjuju kao zakoni gline.

Najado, tvoje tijelo sijece tirkiz
koji uskrsnuo ponovo cvijeta u kuhinji
tako da preuzimaš sve ono što postoji

i najzad spavaš okružena mojim rukama
što od sjenovite sjene odvajaju, da bi se odmorila,
povrce, alge i trave: pjenu tvojih snova.


35.

Odletjela ti je ruka u dan, s mojih ociju
svijetlo ude kao otvoreni grm divlje ruže.
Pijesak i nebo kucahu kao neka
najviša košnica presjecena u tirkizu.

Tvoja je ruka takla slogove što su treperili,
pehare i uljanice pune žuta ulja,
krunice, izvore i, prije svega, ljubav,
ljubav: žlice je cuvala tvoja cista ruka.

Vece je otišlo. Noc je spustila tajnovita
na covekov san svoju nebesku cahuru.
Tužni i divlji miris oslobodi kozja krv.

I vrati se tvoja ruka s leta leteci
da bi stavila perje koje smatrah izgubljenim
na moje oci koje je progutala sjena.


36.

Srce moje, kraljice nacave i celera:
leopardu mali i konca i luka:
rado gledam gdje blista tvoje malo carstvo,
ružje od voska, od vina i od ulja,

od cešnjaka i zemlje otvorene tvojim rukama,
od modre tvari upaljene u tvojim rukama
i seoba i seljenja od snova do salate,
reptila savijenog poput gumena crijeva.

Ti podižeš miris svojom kosilicom,
ti rukuješ sapunima u pjeni,
ti koja se uspinješ mojim ludim stubištem,

ti koja se služiš znakom mog rukopisa
i nalaziš u pjesku moje bilježnice
izgubljena slova što tražiše tvoja usta.


37.

O ljubavi, o luda munjo grimizne prijetnje,
posjecuješ me i ulaziš svojim hladnim stubama
dvorca koji je vrijeme okrunilo maglama,
bijednih zidova zatvorenog srca.

Nitko nece znati da je jedino nježnost
sagradila kristale tvrde poput gradova
i da je krv otvarala tunele zlosretne,
a da ne sruši zima njeno kraljevstvo.

I zato ljubavi, tvoja usta, koža i svijetlo i tvoje boli
bijahu nasljedstvo života, sveti
darovi kiše i prirode

koja prima i uzdiše trudnocu sjemenja,
tajnu oluju vina u podrumima,
bljesak žita u tlu.


38.

Tvoja kuca zvoni kao vlak u podne,
zuje ose, pjevaju tignjevi,
slap nabraja cinjenice rose,
tvoj osmijeh rasprostire svoj triler palme.

Modro svijetlo zida razgovara s kamenom,
stiže kao pastir fuckajuci svoj brzojav
i izmedu dvije smokve zelena gasa
uzlazu Homer u svojim šutljivim cipelama.

Jedino ovdje grad nema ni glasa, ni placa,
ni beskraja, ni sonata, ni usana, ni roga,
cuje se jedino razgovor vodopada i lavova

i ti koja se uspinješ, pjevaš, trciš, koracaš, silaziš,
sadiš, siješ, kuhaš, pribijaš, pišeš i vracaš se,
ili si otputovala i zna se da pocinje zima.


39.

Zaboravih ipak da su ti ruke nahranile
korijenje poljevajuci ruže zapletene,
sve dok ne procvjetaše otisci tvojih prstiju
u sveopcem miru prirode.

Motika i voda kao tvoje životinje
slijede te žderuci i ližuci zemlju
i tako je kao da radeci oslobadaš
plodnost, žestoku svježinu karanfila.

Ljubav i cast pcela tražim za tvoje ruke
koji u zemlju miješaju svoje prozracno pleme,
cak i mome srcu otvaraju svoje svoje ratarstvo,

zbog toga sam, i zato, kamen izgorjeli
koji odjednom, s tobom, pjeva jer prihvaca
vodu dubrava vodenu tvojim glasom.


40.

Šutnja je bila zelena i svjetlo okupano,
drhtao je mjesec lipanj kao leptirica
i južnome podrucju, s mora i kamenja,
Matildo, prešla si podne.

Bila si natovarena cvijecem željezovitim,
algama koje vjetar južni mori i zaboravlja
još bijelim i raspuklim od proždiruce soli
i ruke su tvoje podigle klasje pijeska.

Volim tvoje ciste darove, kožu nevina kamena.
tvoje nokte ponudene u suncu tvojih prstiju,
usta tvoja rasipna za svu radost,

ali za moju kucu u blizini bezdana
daj mi izmuceni sustav tišine,
zastavu mora zaboravljenu u pjesku.

41.


Nevolje mjeseca sijecnja kada ravnodušno
podne odreduje svoje jednadžbe na nebu,
tvrdo zlato kao vino u potpunom kaležu
ispunja zemlju sve do azurnih granica.

Nevolje ovog vremena nalik na grožde
maleno i koje skuplja gorko zelenilo,
zbunjene i skrivene suze mnogih dana,
sve dok nevrijeme ne objavi svoje grozdove.

Da, klice i bolovi, sve ono što drhti
pokopano u praskavom svijetlu sijecnja,
sazrijet ce, izgorjeti, kao što izgorješe plodovi.

Jadi ce biti podijeljeni: duša ce poželjeti
udarac vjetra i dom ce ostati cist
sa svojim svježim hljebom na trpezi.


42.

Blistavi dani zaljuljani morskom vodom,
skupljeni kao nutrina nekog žutog kamena
ciju svjetlost meda na obori nered:
sacuvala je svoju cistocu pravokutnika.

Pucketa, da, cas je poput vatre ili pcela
i zelen je zadatak da utone u listove,
sve dok gore u visini lišce ne bude
iskricavi svijet koji se gasi i šapuce.

Žed vatre, pomamna gomila ljeta
koje podiže Raj s nekim listovima,
er zemlja mracna lica ne priznaje patnje.

nego svježinu ili oganj, vodu ili hjeb za sve
i ništa nece smjeti razdvojiti ljude,
jedino sunce ili noc, mjesec ili klasje.


43.

Tražim tvoj znak medu ostalima,
u oštroj i valovitoj rijeci žena,
pletenice, oci tek utonule,
esne noge što posrcu ploveci u pjeni.

Odjednom mi se cini da spazih tvoje nokte,
duguljaste, utakle, necake neke trešnje,
zatim tvoja je kosa što prolazi i cini mi se
da vidim kako u vodi tvoj lik od lomace gori.

Gledah, ali nijedna ne imade kucaj tvog srca,
svijetlo i mracnu glinu iz šume koju si donijela,
nijedna nije imala tvoje malene uši.

Ti si jasna i potpuna i jedina medu svima
i tako s tobom idem prelazeci i lojubeci
široki Mississipi ženstvenog ušca.


44.

Znat ceš da te ne volim i da te volim,
er živeti je nemoguce na dva nacina,
rijec je samo krilo tišine,
a vatra cuva polovinu studeni.

Volim te da bih te poceo voljeti,
da bih ponovo poceo beskraj,
da te ne bih prestao voljeti nikada:
zato te još uvijek ne volim.

Volim te i ne volim, kao da imam
u svojim rukama kljuceve srece
i nesigurnu sudbinu nesretnika.

Moja ljubav ima dva života da bi te voljela.
Zato te volim kada te ne volim
i zato volim kada te volim.


45.

Ne budi daleko od mene ni jedan jedini dan,
jer, ne znam kako bih rekao, daj je dug
i cekat cu te kao na nekoj stanici
kad negdje daleko usnu vlakovi.

Nemoj otici ni samo na sat, jer tada,
u tom satu, spoje se kapi nesanice
i možda ce sav dim što traži svoju kucu
doci da ubije i moje izgubljeno srce.

ao, neka se ne razbije tvoj lik pijesku,
jao, neka ne lete tvoje vjede u odsutnosti:
ljubljena, ne idi od mene ni za trenutak,

jer u tom casu otici ceš tako daleko
da cu obici zemlju ispitujuci
hoceš li se vratiti ili me ostaviti da umrem.


46.

Od zvijezda kojima sam se divio, okupanih
u rijekama i razlicitim rosama,
odabranih jedino onu koju sam ljubio
otada spavam jedino s tamom.

Izmedu valova jedan val, i drugi,
zeleno more, zelena studen, zelena grana,
odabrah samo jedan jedini val:
val neodoljivi od tvoga tijela.

Sve kapi i sve korijenje,
sve zrake svjetlosti dodoše,
dodjoše da me vide prije ili kasnije.

Htjedoh za sebe tvoju kosu,
sve zrake svjetlosti moje domovine
odabrah jedino tvoje divlje srce.


47.

Želim te vidjeti iza sebe na grani.
Malo po malo pretvorila si se u plod.
Nije ti bilo teško da se uspneš iz korijenja
pjevajuci svojim slogovima soka.

I tu ceš biti najprije mirisni cvijet,
u statuu poljupca pretvorena,
sve dok ti sunce i zemlja, krv i nebo
ne odobre slast i milinu.

Vidjet cu na grani tvoju kosu,
tvoj zrak koji sazrijeva u lišcu,
približavajuci listove mojoj žedi,

i ispunit ce moja usta tvojim sokom
poljubac koji je iznikao iz zemlje
tvojom krvlju zaljubljena ploda.


48.

Dvoje sretnih ljubavnika samo su jedan kruh,
jedna jedina kap mjesecine u travi,
iduci ostavljaju dvije sjene združene,
jedno jedino sunce prazno u nekoj postelji.

Od svih istina izabrali su dan:
ne svezaše se nitima nego mirisom
i nisu razbili ni mir, ni rijeci.
Sreca je prozirni toranj.

Zrak i vino idu s dvoje ljubavnika,
noc im poklanja svoje sretne latice,
oni imaju pravo na sve karanfile.

Dvoje sretnih ljubavnika nemaju kraja ni smrti,
radaju se i umiru više puta dok žive,
imaju vjecnost prirode.


49.

Danas je: sve juce propalo je
izmedu prstiju svijetla i ociju sna,
sutra ce doci zelenim koracima:
rijeku zore ne zaustavlja nitko.

Ne zaustavlja nitko rijeku tvojih ruku,
ni oci tvojih snova, ljubljena.
Ti si drhtaj vremena što prolazis
izmedu uspravnog svjetla i tamna sunca,

i nebo sklapanad tobom svoja krila
dižuci te i noseci prema mojim rukama
tocnom, tajnovitom milošcu:

i zato pjevam danu i mjesecu,
moru, vremenu i svim plenetama,
tvome dnevnom glasu i tvojoj nocnoj puti.


50.

Cotapos rece da tvoj osmijeh pada
poput sokola s nekog opornog tornja
i, istina je, prelziš lišce svijeta
jednom jedinom munjom svog nebeskog roda

što pada i sijece i iskacu jezici rose,
vode dijamanata, svjetlo sa svojim pcelama
i tamo gdje je živela tišina sa svojom bradom
praskaju granate od sunca i zvijezda,

i ruši se nebo sa nocu sjenovitom,
gore na mjesecini zvona i karanfil
i trce i jure konji sedlarski:

er si malena kao što jesi
puštaš da padne smijeh s tvog meteora
zadivljujuci njime ime prirode.

51.

Tvoj osmijeh pripada stablu koje odškrinu
grom i jedna srebrna munja
što pade s neba i razbi se o vrh
i raspolovi deblo jednom jedinom sabljom.

Samo u visinama, gdje je snijeg na lišcu,
rada se, ljubljena, osmijeh kao tvoj.
To je osmijeh zraka oslobodena u visini,
nasljede araukansko, ljubavi moja.

Kordiljerko moja i, sigurno, Chillanko,
sijeci noževima sjenu svog osmijeha,
noc, jutro i med podneva,

i neka skacu u nebo ptice lišce
kad kao jedina svjetlost rasipna
tvoh osmijeh razbije drvo života.


52.

Pjevaš, a suncu i nebu svojom pjesmom
tvoj glas rasipa cito dana,
govore borovi svojim zelenim jezikom:
cvrkuce svaka ptica zime.

More puni svoje podrume koracima,
zvonima, lancima i jecajima,
zvekecu kovine i orude,
zvone kotaci karavane.

Ali slušam samo tvoj glas što se diže,
tvoj glas u letu tocan poput strijele
i spušta se tvoj glas s bremenitošcu kiše,

tvoj glas rasiplje najviše sablje,
vraca se tvoj glas natovaren ljubicama
i zatim me prati nebom.


53.



Tu je hljeb i vino i stol i soba,
muka covjekova, žena i život:
tome je mjestu težio vrtoglavi mir,
od tog je mjesta gorjela zajednicka rana.



Slava tvojim rukama što lete spremajuci
bijele ishode pjesme i kuhinje,
zdravo potpunosti tvojih nogu hitrih,
živjela plesacice koja plešeš s metlom.


One divlje rijeke s vodama i prijateljima,
ona izmucena zastava od pjene,
ona zapaljiva saca i hridine


danas su ovaj mir tvoje krvi u mojoj,
to korito zvjezdano i modro poput noci,
ta jednostavnost nježnost bez kraja.



Veče



54.

Blistavi razumu, jasni demone
apsolutnog grozda ravnog podneva,
ovdje smo najzad bez samoce i sami,
daleko od bunila divljega grada.



Kad cista linija okruži svoju golubicu
i vatra odlikuja mir svojim hranom
ti i ja podižemo taj nebeski plod.
Razum i ljubav žive nagi u ovom domu.


Bijesni snovi, rijeke gorke sigurnosti,
odluke tvrde od sna nekog cekica
padoše u dvostrukom peharu ljubavnika.


Sve dok se u ravnoteži ne uzdigoše, blizanci,
razum i ljubav kao dva krila.
Tako je sazdana prozracnost.



55.



Trnje, razbijena stakla, bolesti i plac
opsjedaju danju i nocu med sretnika
i ne pomaže ni toranj, ni putanje, ni zidovi:
nevolja se isrijecila pred mirom usnulih,



bol se penje i spušta i prbližava svoje žlice
i nema covjeka bez takva glibanja,
nema rodenja, nema ni krova, ni bedema:
treba racunati s tim da se to dešava.



Ni u ljubavi ne pomažu sklopljene oci,
duboke postelje, daleko od ranjenika,
od onog što malo po malo osvaja svoju zastavu.



Jer život udara kao kolera ili rijeka
i otvara tunel krvareci gdje na nas vrebaju
oci jedne beskrajne obitelji bolova.



56.



Navikni se da vidiš iza mene sjenu
i neka ti ruke izadu iz mržnje prozracne,
kao da su u jutru mira bile stvorene:
sol ti, ljubavi moja, dade kristalni srazmjer.



Zavist pati i umire, sa mojom se pjesmom iscrpljuje.
Jedan po jedan izdišu tužni joj kapetani.
Ja kažem ljubav i svijet nastanjuju golubovi.
Svaki od mojih slogova donosi proljece.



I tada ti, rascvjetana, srce, ljubljena,
na mojim ocima, kao nebesko lišce,
jesi i gledam te nagnutu na zemlji.



Vidim kako ti sunce prenosi grožde na lice,
motreci visinu prepoznajem ti korake.
Matildo, ljubljena, dijademe, dobrodošla!




57.



Lažu ti što su ti rekli da sam izgubio mjesec,
ti što su prorekli moju buducnost pješcanu,
rekli su tolike stvari ledenim jezicima:
htedoše zabraniti cvijet svemira.



Nece više pjevati buntovni jantar
sirene, ima još jedino puk.
I žvakahu svoje neprestane papire
želeci zaborav za moju gitaru.


I ja im bacih u oci zaslepljujuca koplja
naše ljubavi što prikovaše tvoje srce i moje,
tražio sam jasmin, tragove tvojih stopa,

izgubih se nocu bez svjetla pod tvojim vjedama
i kad me obavi svjetlost ponovo se rodih,
gospodar vlastite tmine.



58.



Izmedu sabljetina knjiškog željeza
prolazim kao daleki mornar
koji ne poznaje uglove i pjeva,
jer je tako i kao da nije tako.



Sa izmucenih arhipelaga ponesoh
svoju harmoniku s olujama i rafalima lude kiše
jednu sporu naviku prirodnih stvari:
oni odrediše moje šumsko srce.



I kad su zubi književnosti
bili spremni da prožderu moje casne pete,
podoh i ne znajuci, pjevajuci s vjetrom


prema kišnim hambarima svog djetinjstva,
prema studenim šumama neopisiva juga,
tamo gdje se moj život ispuni tvojim mirisom.



59.



Ubogi pjesnici koje život i smrt
progone istom sjenovitom upornošcu
i zatim bubu pokriveni bešcutnim sjajem,
predani ritualu i zubu pogrebnom.



Oni - tamni kao kamencici - sada
iza oholih konja ispruženi idu
i konacno njima upravljaju nametljivci,
izmedu grobara, da bi spavali bez spokoja.



Uvjereni da je mrtvac zaista mrtav
pretvaraju sahranu u bijednu svecanost
s puranima, svinjama i ostalim govorinicima.



Cekali su njihovu smrt i zatim je uvrijediše:
samo zato što su mu usta zatvorena
i ne mogu više potvrditi svoj pjev.



60.



Tko me je htio raniti povrijedio je tebe,
udarac otrova protiv mene upravljen
prolazi kroz mene izmedu mojih djela
i na tebi ostavlja mrlju oksida i besanice.


Ne želim vidjeti, ljubavi, na racvjetalu mjesecu
tvog cela mržnju kako me vreba.
Ne želim da u tvom snu tuda zloba
zaboravi svoju beskorisnu krunu noževa.


Kuda idem slijede me gorki koraci,
gdje se smijem grimasa strave podražava mi lice,
gdje pjevam zavist proklinje, smije se i grize.


To je ta sjena, ljubavi, koju mi dade život:
to je prazna odjeca što me, hroma, slijedi
kao pticje strašilo s osmijehom koji krvari

61.

Ljubav je vukla svoj rep od bolova,
svoju dugu i statičnu munju od trnja
zatvorismo oči da nas ništa.
da nas nikakva rana ne rastavi

Za taj plač nisu krive tvoje oči:
tvoje ruke ne zariše tu sablju:
noge tvoje nisu tražile ovaj put:
mračni med dostiže tvoje srce.

Kad nas je ljubav kao beskrajni val
bacila u tvrdi kamen,
umijesila nas je jednim jedinim brasno,

i pade bol na drugo slatko lice
i tako se u svjetlu otvorenog doba
posvetlilo ranjeno proleće.


62.

Jao meni i nama, ljubljena,
htjeli smo samo ljubac i da se volimo,
i između toliko patnje bijaše određeno
da samo nas dvoje budemo povrijeđeni.

Htjeli smo taj Ti i Ja za nas,
Ti od poljupca i Ja od tajnog hljeba
i tako bijaše sve, beskrajno jednostavno,
sve dok kroz prozor nije ušla mržnja.

Mrze oni što nisu voleli našu ljubav,
ni ijednu drugu ljubav, nesretni
kao stolice u izgubljenom salonu,

sve dok se ne pretvoriše u pepeo,
a prijeteće lice koje su imali
ne ugasne u ugašenom sumraku.


63.

Ne pođoh samo u zemlju gdje je solni kamen
kao jedina ruža, cvijet pokopan u moru,
već i do obala rijeka koje režu snijeg.
Korake moje poznaju gorke visine planinske.

Zamršen, siktavi kraju moje divlje domovine,
lijane čiji se smrtni poljubac veže u šumi,
včažna tužaljko ptice što izvire bacajući svoje drhtavice,
o kraju bolova izgubljenih i plaču nemilosrdni!

Nisu moji samo otrovna koža bakra
ili salitra ispružena poput sniježna kipa
već i vinograd, trešnja koju nagradi proljećce

moji su, i ja propadam kao crni atom
jalovim zemljama i jesenjem svjetlu na grožđu,
ovoj metalnoj domovini na tornjevima snijega.


64.

Od tolike ljubavi moj život postade ljubičast
i pođoh od nemila do nedraga, kao slijepa ptica,
sve dok ne stigoh do tvog prozora, prijateljice moja:
ti si tada čula zvuk razbijena srca

i tamo se iz magle podigoh na tvoje grudi,
nestvaran i ne znajući pođoh prema tornju žita,
pojavih se da bih živio između tvojih ruku,
podigoh se iz mora prema tvojoj radosti.

Nitko ne može reći što ti dugujem, jasno je
to sto ti dugujem, ljubavi, jeste kao korijen
rođen u Araukaniji, to što ti dugujem, ljubljena.

I bez sumnje je zvjezdano sve što ti dugujem
to što sam ti dužan zdenac je šumskog područja
u kome vrijeme sačuva svoje skitničke munje.


65.

Matildo, gdje si? Osjetih,tamo dolje,
između kravate i srca, gore,
neku sjetu između rebara:
zato jer si odjednom odsutna.

Nedostajalo mi je svjetlo tvoje snage
i gledao sam, proždirući nadu,
gledao sam prazninu, a to je kuća bez tebe,
ostadoše samo tragični prozori.

Tako je šutljiv taj korov koji osluškuje
kako padaju kiše, drevne i bez lišća,
i perje i sve ono što je noć zatvorila:

i tako te čekam kao sama kuća,
vratit ćeš se da me vidiš i nastaniš.
I dok se ne vratiš, boljet će me prozori.


66.

Ne volim te zato jer te volim
i od ljubaci do nevoljenja stižem
i do čekanja kada te ne čekam,
srce mi prolazi od zime do plamena.

Volim te jedino zato jer te volim,
mrzim te beskrajno i mrzeći te molim
i mjera moje ljubavi skitničke
jeste da ne vidim i volim kao slijepac.

Možda će izjesti januarsko svjetlo,
surova mu zraka, cijelo moje srce
i ukrasti mi ključ spokojstva.

U ovoj priči umirem samo ja
i umrijet ću od ljubavi jer te volim,
jer te ljubim, ljubavlju, krvlju i vatrom.


67.

Velika kiša sa juga padala je na Isla Negru
kao jedina kaplja porzračna i teška,
prima je more i otvara svoje studeno lišće
i zemlja razumije vlažnu sudbinu pehara.

Dušo moja, daj mi u svojim poljupcima
gorku vodu ovih mjeseci, med područja,
miris okupan tisućama usana neba,
sveto strepljenje ovog mora u zimi.

Nešto nas zove, sva vrata se sama otvaraju,
pripovjeda voda dugi šum prozorima,
i nebo dolje raste dodirujući korijenje.

Tako dan plete i raspliće svoju nebesku mrežu
s vremenom, solju, šapatom, rastom i putevima,
ženom, muškarcem i zimom na zemlji.

NOĆAS BIH MOGAO NAPISATI STIHOVE



Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.
Napisati, na primer: Noć je posuta zvezdama,
trepere modre zvezde u daljini.
Noćni vetar kruži nebom i peva.

Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.
Voleo sam je, a ponekad je i ona mene volela.
U noćima kao ova bila je u mom naručju.
Ljubljah je, koliko puta, ispod beskrajna neba.

Volela me, a ponekad i ja sam je voleo.
Kako da ne volim njene velike nepomične oči.
Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.
Misliti da je nemam, osjećati da sam je izgubio.

Slušati noć beskrajnu, još mnogo dužu bez nje.
I stih pada na dušu kao rosa na pašnjak.
Nije važno što je Ijubav moja ne sačuva,
Noć je posuta zvezdama i ona nije uza me.

To je sve. U daljini neko peva. U daljini.
Duša je moja nesretna što ju je izgubila.
Kao da je želi približiti moj pogled je traži.
Srce je moje traži, a ona nije uza me.

Ista noć u belo odeva ista stabla.
Ni mi, od nekada, nismo više isti.
Više je ne volim, sigurno, ali koliko sam voleo!
Moj glas je tražio vetar da takne njeno uho.

Drugome. Pripast će drugome. Ko prije mojih cjelova,
Njen glas i jasno telo. Njene beskrajne oči.
Više je ne volim, zaista, no možda je ipak volim?
Ljubav je tako kratka, a zaborav tako dug.

I jer sam je u noćima poput ove držao u naručju,
duša je moja nesrećna što ju je izgubila.
lako je to poslednja bol koju mi zadaje
i posljednji stihovi koje za nju pišem.


Ne volim te zato što te volim
i od voljeti te do ne voljeti te stižem
i do čekanja kada te ne čekam
srcem mi struji studen i plam.

Ne volim te zato što te volim
i beskrajno te mrzim, a mrzeći te molim,
i mjera moje putujuće ljubavi
jest da te ne vidim i poput slijepca volim.

Možda ću potrošiti siječanjsku svjetlost,
okrutnu zraku, svoje beskrajno srce,
ukravši sebi ključ spokoja.

U ovoj historiji samo ja umirem
i umrijet ću od ljubavi jer te volim,
jer te volim, ljubavi, krvlju i ognjem.


DA BI ME MOGLA ČUTI...

DA BI ME MOGLA ČUTI,
riječi su mi
ponekad tanahne
poput tragova galebova na žalu.
Ogrlica, pijani praporac
za tvoje ruke nježne poput grožđa.
Gledam te svoje daleke riječi.
Iako moje, one su ponajviše tvoje.
Poput bršljana penju se u moju drevnu bol.

Penju se tako po vlažnim zidovima.
Zbog tebe se zbiva ta krvava igra.
One bježe iz moga mračnog skrovišta.
Sve ispunjavaš ti, baš sve.

Prije tebe ispunile su samoću koju zauzimaš
i više od tebe navikle su se na moj jad.

Sada hoću da kažu ono što ti želim reći,
da me ti čuješ kako želim da me čuješ.

Vjetar tjeskobe još ih uzvitlati znade.
Uragani snova još ih ponekad obore.
Druge glasove slušaš u mom bolnom glasu.
Plač usta starih, krv molitva drevnih.
Voli me, družice, ne ostavljaj me. Pođi za mnom.
Slijedi me, družice, na tom valu tjeskobe.

Ali riječi se moje tvojom ljubavlju boje.
Sve ispunjavaš ti, baš sve.

Od svih riječi beskonačnu kolajnu pravim
za ruke tvoje bijele, slatke kano grožđe.


Ako me zaboravis

Hoću da znam
jednu stvar.

Znaš kako je to
ako gledam
kristalni mesec, crvenu granu
spore jeseni u mom prozoru,
ako dotaknem
uz vatru neopipljiv pepeo
ili izborano telo klade,
sve me odvodi tebi
kao da je sve sto postoji,
mirisi, svetlost, metali
poput barčica što plove
ka ostrvima tvojim koja me čekaju.

E, pa dobro,
ako malo-pomalo prestaneš da me voliš
i ja ću prestati tebe da volim
malo-pomalo.

Ako me odjednom zaboraviš
ne traži me
jer bih te ja već zaboravio.

Ako smatraš dugim i ludim
vetar zastava
što prolazi kroz moj život
i odlučiš
da me ostaviš na obali
srca u kome imam korena
zapamti
da ću toga dana,
toga časa
dići ruke
iščupati svoje korene
u potrazi za drugim tlom.

Ali
ako svaki dan,
svaki sat,
pristaneš da mi budeš sudbina
s neumoljivom slašću,
ako se svakoga dana popne
jedan cvet do tvojih usana tražeći me
o ljubavi moja, o moja
u meni se sva ta vatra ponavlja,
u meni ništa nije ugašeno ni zaboravljeno,
moja ljubav se hrani tvojom ljubavlju, ljubljena,
i sve dok živiš biće u tvojim rukama
ne napuštajući moje.