Književni odlomci i citati

“Ali tu i jest čitavo zlo! U riječima! Svi iznutra posjedujemo svijet stvari, svatko svoj svijet stvari! A kako se možemo razumjeti ako u riječi koje ja izgovaram stavljam smisao i vrijednost stvari kakve su u meni, dok ih onaj tko ih sluša neizbježno prihvaća sa smislom i vrijednošću koje imaju po sebi, svijeta kakav on unutra posjeduje? Mislimo da se shvaćamo; nikad se ne shvaćamo!”

Luigi Pirandello ''O nerazumevanju''

''Većina ljudi nije spremna za smrt, svoju ili bilo čiju. Šokira ih, užasava. Ona je poput velikog iznenađenja. Ali nikad ne bi trebala biti iznenađenje. Ja nosim smrt u svom levom džepu. Ponekad je izvadim i razgovaram s njom: „Zdravo, mala, kako si? Kada dolaziš po mene? Bit ću spreman.“
Plakati zbog smrti isto je što i plakati zbog procvetalog cveta. Ono što me užasava nije sama smrt već životi koje ljudi žive ili, bolje, koje ne žive sve do smrti. Oni ne poštuju vlastite živote, oni se pišaju po svojim životima. Neverovatni glupani. Odviše su opsednuti jebačinom, filmovima, novcem, zajednicom, jebačinom. Glave su im ispunjene vatom. Oni se pale na Boga bez imalo razmišljanja, oni se pale na domoljublje bez imalo razmišljanja. Ubrzo zaboravljaju razmišljati vlastitom glavom, dopuštaju drugima da misle umesto njih. Glave su im ispunjene vatom. Izgledaju ružno, razgovaraju ružno, koračaju ružno. Svirajte im sjajnu muziku veka, ali oni je neće čuti. Smrti većine ljudi obična su varka. U njima nije imalo što umreti.''

''Klaun u mraku'' Č. Bukowski

Itaka



Boris Nad

''Svedoci smo velikog raspadanja svih vrednosti. Pozlata je, od vlage i od naglih promena temperature kojima je bila izložena, počela da otpada sa ramova, a sa njom i boja sa krila anđela-čuvara, sa Mona-Lizinih usana. Vukući se dugo po železnicama, kao sporovozna roba, u vreme kada je moj otac igrao svoju životnu ulogu Ahašveroša, naš se nameštaj okrzao i, kao zaražen filokserom, počeo da se raspada, da trune. Neke male crvene bubice, što ih je moja majka nazivala njihovim popularnim imenom "amerikanske bube", a moj otac Ageronia Mexicana, pretvorile su naše ormare u olupine izvađene iz mora, bez sjaja i izbušene čitavim lavirintom tunela. S vremena na vreme, i same od sebe, odvaljivale bi se sa njih velike površine na čijoj je unutrašnjosti bila ispisana indijanska poruka čije smo divne hijeroglife tumačili kao glas sa onog sveta. I singerica moje majke zauvek je nestala u ratnome metežu, izgubila se kao siroče, pobegla u svet, preosetljiva na potrese. To je bio težak udarac za sve nas, naročito za moju majku. Nije bila bolje sudbine ni druga zvučna kutija kojom se nekad kitila i ponosila naša kuća: naš stari otoman boje trule višnje raspao se negde na nekoj postaji između Pešte i Kanjiže, ne izneverivši do poslednjeg trenutka svoj dobar glas: svedoci bi mogli da potvrde da je i u samrtnom ropcu sačuvao svoju zvonkost. Po pričanju moga oca, koji je bio na komisijskom uviđaju, njegov glas je u tom trenutku bio najvećma nalik na klavsen, ukoliko, naravno, i to nije bilo bolesno preterivanje, halucinacija, delirium tremens. Svuda su sada u našoj kući carevale vlaga i zelenkastosiva plesan, ta jedina boja u celom našem domu, boja raspadanja. Sva je nesreća poticala iz činjenice da se naš gvozdeni šporet u kuhinji nije nikad dao sasvim razbuktati, tako da nam je nedostajao pravi plamen, sjaj. On je stvarao samo još veću pustoš u našoj kući, barem u početku, dok se nismo navikli na dim. Posle, kada smo se dobro isplakali i kada su nam oči već bile presahle od suza, počeli smo da se krećemo u tom plavičasto-sivom dimu kao u svom prirodnom elementu, nazvali smo ga u svom duhovnom jeziku "domaćim ognjištem" i onda smo kašljucali, zagrcnuti, kao da pušimo neke skupocene, jake cigare u kojima se ostvaruje miris leta i četinara, kao i topla ideja domaćeg ognjišta. Taj smo šporet ložili suvim šišarkama koje smo skupljali u šumi, s jeseni, i donosili ih kući u velikim džakovima, kao ugalj. Oh, ti divni rudnici, taj zlatni majdan! O Grofovska šumo, šumo moga oca! Sa drveća je kapala rosa, a šumska je smola, izmešana sa mirisom četinara, delovala na nas profilaktično i još ne znam kako. Tek bilo je neke razdražljive radosti u tim našim šetnjama po šumi, s jeseni. Pre dolaska mraka vraćali bismo se natovareni džakovima, pa bismo zastali na ivici čestara da odahnemo i da sačekamo dolazak večeri. Tada bi se začuo negde u daljini lovački rog, halali, zatim bi se spustila na nas neka svečana tišina.

U šumi je lebdeo duh našeg oca. Nismo li malopre čuli kako se ušmrkuje u novine, a šume mu uzvraćaju trostrukim ehom?

"Sad moramo da krenemo", rekla bi tada moja majka. "Gospode, kako se ovde brzo smrkava".


''Bašta, pepeo'' Danilo Kiš

''Da su pjesnici u egzilu dobri jednako koliko su prozni pisci loši, lako je objašnjiv fenomen. Promotrimo literarnu produkciju svake "male" nacije, koja nije bila toliko djetinjasta da izmisli svoju prošlost, pokazuje se da je obilje poezije njezina najuočljivija karakteristika. Proza zahtijeva, za svoj razvoj, određenu rigoroznost, diferencirani socijalni status i tradiciju. Ona je namjerno konstruirana; poezija izvire. Poezija je direktna ili pak fobricirana; prerogativ pećinskog čovjeka ili estete; cvata na rubovima civilizacije i gotovo nikada u centru. Dok proza zahtjeva premeditirani genij i kristalizirani jezik, poezija je savršeno kompatibilna sa barbaroidnim genijem i jezikom bez forme. Kreirati literaturu znači kreirati prozu.

...

Bez posebnih muka ili bdijenja da bi potpunosti ogolio samog sebe; primoljen je okolnostima. U određenom smislu on je poput invalida koji uspostavlja sebe u metafizici ili poeziji bez vlastitih zasluga, već silom prilika. Bezvrijedni apsolut? Možda, jer nije dokazano da rezultati postignuti naporom nadilaze u vrijednosti one koji proizlaze iz predaje pred neizbježnim.

....

Fiksiran, etabliran u komforu vlastitog pada, što li će uraditi sljedeće? Imati će izbor između dvije forme spasenja: vjere i humora. Ako će za sobom vući ostatke strahova, likvidirati će ih putem hiljadu molitvi, ukoliko ne utješi samog sebe metafizikom ili prošlošću istrošenih stihova. A ako je u suprotnome sklon sprdnji, minimalizirati će svoje poraze putem uživanja u njima. Već prema vrsti temperamenta, on će se prikloniti dubokoj religioznosti ili sarkazmu. U oba slučaja, trijumfirati će nad vlastitim ambicijama, kao nad nesrećama, sve da bi postigao viši cilj i postao dobrom žrtvom, poštovanim otpadom.''


Emil Sioran ''Prednosti egzila''

Plašio se koliko mu je bila bliska priroda te žene, čudan satirični obol, satirska igra sa svijetom koji zapravo počiva okovan u rešetke predrasuda. Olako potrošena noć, u svinjeraju klimakteričnog Beograda što još zijeva dok se provlači kao avet pustim ulicama. Uvijek je volio te jutarnje šetnje, hranjenje prvih apostola dana, sparušene golubove kojima nije potrebna nada vec samo mrvice za puko preživljavanje. Jedini saborac ovog jutra mu je tronogi haski koji ga prati niz Konjarnik, ali koji gubi bitku kao u Zenonovoj aporiji. Njega, golfsku lopticu, koju je ovdje dobacio neki jebeni mozak sa nekog Sirijusa A. Ponosan na sebe, kao monah koji je odbjegao grijehu. Odmičući od stana, koji je poraz vulve što ga je te noći očajnički trebala. Prenebregnuvši je lucidnom nezainteresovanošću, što ju je na kraju krajeva i privukla njemu, koji nije bio dio duvačkog orkestra i gomile. Smrdio je na nikotin, umoran, trudeći se da ostane nezapažen od taksista koji su čitali prve novinske članke, vjerovatno masnim prstima. Smijući se u sebi, dok se upoređivao sa Orfejem, ne osvrćući se za Euridikom koja je ostala usnula u fotelji stana, u kojem je i pored svog luksuza, osjetio patnju, njegovih nekadašnjih stanara, cvjetove raka koji su im rasli u grudima. Mogao je to da namiriše, imao je taj dar, koji ga je tako odvajao od drugih. Svanjivao je dan, a on je imao potrebu za snom.

''Onako kako se približavamo smrti, tako se naginjemo ka zemlji. Međutim ne zemlji uopšteno, već onom komadu, onom najdaljem ali tako voljenom komadu zemlje na kom je proteklo naše detinstvo i za kojim toliko čeznemo.''

''Izgubljen u svetu tunela i hodnika, stramputica i račvanja, među mutnim pejzažima i mračnim uglovima, čovek drhti pred nemogućnošću svakog cilja i pred neuspehom svakog susreta.''

Ernesto Sabato ''Pre kraja''

''Proleće, - da, sama brzina i raspusnost i ushit; ali jesen! Ona je u ljudima stvarala drukčije raspoloženje. Tada bi se često plašili u mraku, pribegavali večernjoj molitvi, postajali vidoviti i čuli predznake. Ponekad bi, u kakav jesenji dan, izišli da nešto doteraju kući, muškarci možda drva, a žene stoku, koja je sad kao luda tražila i jela gljive, - i vraćali bi se u srcu ispunjeni tajanstvenim stvarima. Da li su nehotice nagazili mrava i utisnuli mu zadnji deo tela u stazu, tako da mu se prednji nije više mogao otkinuti? Ili su se suviše približili gnezdu alpijske kokoši, pa je kvočka sikćući poletela na njih? Pa čak ni veliki vrganji nisu bili bez nekog osobenog značaja. Čovek se ukoči i prebledi kad ih samo i pogleda. Vrganj niti cveta niti se miče s mesta, ali ima nešto u njemu što savlađuje, neman je on, liči na pluća koja, gola i neodevena telom, žive svojim posebnim životom.''

Knut Hamsun ''Plodovi zemlje''